Poezija.hr

hrvatska poezija

Antun Branko Šimić

Antun Branko Šimić je, uz Miroslava Krležu i Tina Ujevića, najistaknutiji pjesnik hrvatskog modernizma. Zaslužan je za popularizaciju slobodnog stiha te integriranje hrvatskog pjesništva u europsko.

Pjesme

Biografija

Antun Branko Šimić jedan je od najpoznatijih pjesnika hrvatskog modernizma. Uz to, bio je i književni kritičar, esejist i prevoditelj. Rođen je 18.11.1898. godine u Drinovcima u Bosni i Hercegovini.

Obrazovanje je započeo u svom rodnom mjestu u pučkoj školi da bi ga nakon toga nastavio u Širokom Brijegu gdje je završio tri razreda klasične franjevačke gimnazije. Nakon toga, preselio se u Vinkovce gdje je završio posljednji razred srednje škole. Potom seli u Zagreb gdje školovanje nastavlja u donjogradskoj gimnaziji. Ipak, 1917. godine odlučuje napustiti školovanje u osmom razredu.

Antun Branko Šimić odrastao je u bogatoj i uglednoj obitelji od oca Martina i majke Vide, rođene Tomas. Njegov pet i pol godina mlađi brat Stanislav također se bavio književnošću.

Već u srednjoj školi počeo je pisati pjesme, a u dobi od 15 godina objavio je svoju prvu pjesmu pod nazivom “Zimska pjesma” koja je izašla u časopisu Luč. Za vrijeme školovanja u Vinkovcima, objavio je zbirku pjesama “Cibaliana”. Već po spomenutoj zbirci vidi se utjecaj Antuna Gustava Matoša jer su njegove pjesme tada bile impresionističke i pejsažne.

1917. godine, zbog velikog utjecaja lista Der Strum, odlučio je pokrenuti svoj časopis slične tematike Vijavica te je zbog toga napustio i školovanje.

Dvije godine kasnije, 1919., pokrenuo je s Nikom Milićevićem i Gustavom Krklecom i drugi književni časopis Juriš, koji je iste godine i prestao s izdavanjem.

1923. godine radio je s Milanom Begovićem na uređenju časopisa Savremenik, a te iste godine pokreće i svoj treći časopis, Književnik. U njemu je izražavao svoje nezadovoljstvo tadašnjim stanjem u kulturi i među umjetnicima i ljudima. Izlaz je vidio u rušenju starih vrijednosti i pokretanju novih.

Nakon što je napustio školovanje, promijenio se i njegov način pisanja pa od tada piše na ekavici i ekspresionističkom formom. Na njegovo pisanje tada je puno utjecao časopis Der Strum pa Šimić počinje negirati tradiciju. Nakon što je pokrenuo drugi časopis u njegovim pjesmama se počinje pojavljivati “anarhistička” faza u kojoj se bavi temama i motivima u kojima je u prvom planu očajan čovjek i njegov nemir i njegovo nezadovoljstvo životom u gradu. U ovom novom stilu, gramatika stihova postaje jednostavna, ne koristi interpunkcijske znakove, a ekspresivan ritam dobiva zbog jednostavnosti jezika.

1920. godine Antun Branko Šimić izdao je svoju najpoznatiju zbirku pjesama Preobraženja koja ujedno označavaju i treću fazu njegova pjesništva. U spomenutoj zbirci objavio je čak 48 pjesama među kojima se nalaze i neke njegove već ranije objavljenje pjesme, ali sada prerađene. Glavni uzor u pisanju zbirke bio mu je njemački pjesnik Holz. U zbirci nadograđuje motive pa tako od motiva potištenog građanskog čovjeka prelazi do novih motiva smrti, religije, umjetnosti i ljubavi.

Ova zbirka bila je preokret u stvaranju Antuna Branka Šimića, ali ujedno je ostvarila i zaokret u hrvatskom pjesništvu prema neoklasicizmu. Slobodan stih poznat u ekspresionizmu zamijenjen je vezanim. Najpoznatije pjesme u zbirci su “Otkupljenje”, “Utjeha očiju”, “Prazno nebo” i mnoge druge.

Šimić je uvijek sa zanimanjem pratio što se događa na umjetničkoj i pjesničkoj sceni Europe. Zanimao se i za skandinavsku i francusku književnost te za austrijske i njemačke ekspresioniste. Bio je jako oštar književni kritičar, a često je kritizirao i neka od velikih imena tadašnje umjetnosti i književnosti.

Osim toga bavio se i prijevodom knjiga. Preveo je “Blagoslov zemlje”, roman Kunta Hamsuna koji je bio tiskan tek šezdeset godina nakon prijevoda, preveo je i nekoliko djela kratke proze te jednu dramu.

O njegovom privatnom životu malo toga se zna. Imao je djevojku Tatjanu Marinić kojoj je posvetio svoju najpoznatiju zbirku pjesama Preobraženja. Tatjana je bila velika humanitarka i komunistica, a jedna je i od osnivača Studija socijalnog rada.

Antun Branko Šimić je još kao mlad obolio od upale pluća, a zbog toga je često odlazio u Dubrovnik i na Cavtat kako bi se pokušao izliječiti. No, nažalost nije mu bilo spasa. 1925. godine vratio se s liječenja u Zagreb te je i umro tog istog proljeća, 2.5., od tuberkuloze. Njegovo vječno počivalište nalazi se na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Ispravak sadržaja

Ako ste u nekom tekstu pronašli grešku ili želite nešto dodati, javite nam to u komentaru ispod pjesme ili biografije autora.

Izbor iz poezije

Reader Interactions

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova stranica koristi Akismet za smanjenje neželjene pošte. Saznajte kako se obrađuju podaci vaših komentara.