1. Kosci
Sunčani dan, a nebo boje plave,
Po livadama radost vedrog ljeta
I smijeh glasan seoskoga svijeta,
Po livadama miris zrele trave.
Uz kosce cure pomiču se mlade
I kupe otkos. Ozdo iz daleka
Pjev bruji neki kao zvonka jeka –
To slave ljeto nagorkinje vile.
Gle: tamo kosac mlađan poput cvijeta,
A lica blijeda ko u noćne sjene;
Oh, što li mu je, što ga tako boli?
Čuj, šapće: – Ona razdragana leta,
A moje srce umire i vene
Ko u jeseni ruža posred doli!…
2. Zvona
Čuj! oj, dušo, s našeg tornja zvona zvone
Velebna i tiha; širom sela bruje,
Dok se suton bliži s pričom punom sanja
I u krilo mami sjene i slavuje.
Zvone zvona. Naša lica sve blijede
Ko jesenji lijeri u tihom žardinu.
Plakali bi s bola, a ne znajuć zašto,
Tek nam nijemo oči zure u daljinu.
Zvone sveta zvona kroza polutamu
Punu netopira… Što u nama bude?
Da l’ djetinjstvo prošlo duša naših mladih,
Il u hladu hrasta davne sanje lude?
3. Le clair du lune
Sokak naš je miran i pun polutame –
Ti tek šetaš tiho pokraj stana svoga
I sve nešto mrsiš svilene ti prame.
Negdje zvoni zvonce stada čobanskoga,
Zvoni tin-tan, tin-tan… Proć’ će ovud sada
Naprijed stare bake glasno moleć’ Boga:
“Sačuvaj nas, Kriste, nevolje i glada!”
A za njima bučno čobanice čile,
Nasmijane, vedre, ne poznajuć jada.
Svaka će ti reći: “Dobro veče, Mile!”
Ti ćeš im odvratit: “Bog dô dobro, druge!”
I na mene glednut poput mlade vile
Što bježi kroz naše šikare i luge –
Ništa ne ću moć’ ti reći od ganuća,
Tek kad budem snovo posred noći duge,
Snivat ću: Mlad anđ’o šeta izmed kuća
I svojima crnim očima me gleda…
I baš ništa više… Tek mu izmed pruća
Srebri duge kose mjesečina blijeda.
Objavljeno: 1913. – 1924.
Odgovori