Pokraj bučna slapa, umilnu na dolu,
Blizu mala sela, malen tu je mlin,
Gdje se nađe seljak i seljakov sin,
Ne bi l’ svagdašnjega bilo mu na stolu.
Zato mlinski kotač dan i noć se kreće,
Bisernicu vodu, kamen brašno meće.
Šumom šumi voda, ruši se i hita.
Ljudi jedni nutar, drugi grnu van.
Šiba tuče: “ti ta, ti ta, nosi žita”.
“Ti vreću na ovu, ti na onu stran!
Tko je kašnje došo, pričekaj do reda!”
Drzovitim glasom mlinar zapovijeda.
Prvi što su došli oko mliva čeplju:
Jedan puši lulu, drugog hvata drijem;
Neki kamenare gleda opet nijem,
Gdje po dvoru trošne kamenove kleplju
Neki bud se šale, budi krko zbore,
Na štibru se tuže, bud glavare kore.
Ni mlinaru nitko neće ostat dužan:
čim su tašće vreće, tim on bolje sit.
Bila suša sada, leda l’ teglo bit;
Bio Božić južan, gore nego kužan:
Njegov mu je, vele, svim uprkos strujam
Sve nadosut moguć krivi onaj ujam.
U njega ti ima preubava kćerka,
Gužvica joj stasak, lice šipak rud,
Namamne joj oči, grude snijega grud,
Hitra – kano laka vjeverica zvjerka
U svem ti je gledno, milosno čeljade;
Samo joj za jednu pogrešku se znade.
Vila brodarica iska od junaka
Desnicu mu ruku da odsiječe, oh,
Ova tek za ujam srce sve ti sploh
I obadva oka uzeti je jaka.
Ne idi, brate, onud, jer ćeš teško za njom
Lutajuć pogibat i noću i danjom!
Objavljeno: 1873.
Odgovori