I
Pokopali su ga u ulicu usku
kao u raku,
gdje zidovi kuća čuvaju vlagu,
tišinu
i bijedu u mraku.
Kraj njega prođe katkada netko,
kog staračkog prate koraci
i rijetko,
vrlo rijetko
da nebo tu plahog goluba baci.
Pa ako i sleti,
uplaši se mraka,
uplaši tišine,
uplaši se njega
– i tek što sjedne,
odleti.
II
Tek staračko srce se katkada budi
i miču se uši:
Negdje u glavnoj ulici grada
prolaze ljudi,
zamamljuju njedra
i smiješe se žene:
prolazi život u oknima zgradâ.
Tramvaji zvone,
odjekuju trube
i kucaju toplo motorska srca.
I onda projuri auto
od svega brže
(bjelaska crn se na danu):
a momci i žene i djeca i starci
i gladnici
stanu,
ulica stane –
netko plane,
dok on rže,
zvonko rže,
svinuvši oholo
(ko vratove)
blatobrane.
III
– Ali
nije to ništa…
Nekad se njegova dlaka
divnije sjala
od automobilskog laka!
Kraj ušiju je nekad mu vjetar
zujao jače
od automobilske trube!
I tko je mogo kroz bijele zube
zarzati tako?!
I svinuti vrat
(košto u pasu svije se žena).
A onda bi ga
ko srebrni plašt,
ko kraljevski plašt
pokrila pjena.
IV
I opet je miran
(kao u grobu):
ne osjeća sunca,
ne osjeća leda
ni kiše.
Pred mrakom je zatvorio oči
i jedva diše.
– – A ipak,
ipak je staro kljuse
osjetilo duboku sjetu:
pomaklo je kopito
i zagreblo o asfalt
(tek toliko,
da, tek toliko) –
da se uvjeri,
je li na svijetu…
Objavljeno: 1933.
Odgovori