Andrija Palmović je bio hrvatski svećenik i pjesnik kojeg je Branko Vodnik nazvao najvećim lirskim pjesnikom onoga vremena. Napisao je pedesetak pjesama. Pisao je i balade i romance koje su objavljivane u nekoliko časopisa. Dio je pjesničkog naraštaja koji se 1870-ih pod Šenoinim patronatom etablirao u “Viencu”, ali zbog prerane smrti se nije uspio do kraja profilirati i afirmirati.
Pjesme
- Bosanski korabljar
- Brence ljubavi
- Djevojačka kletva
- Dvojaka straža
- Koja je to…
- Marin trs
- Nemoj!
- Osmo čudo
- Pierko Bunić
- Pokupkinji
- Pomagaj
- Soneti
- Sonetni vijenac
- Stani!
- Ujam
- Vijenac kosane
- Zagorske elegije
- Zora Veronika Zrinjska
Biografija
Andrija Palmović rođen je 27.11.1847. godine u mjestu Rasinja kraj Koprivnice. U Zagrebu je započeo studij bogoslovije, a 1871. godine se zaredio i sljedećih desetih godina služio kao kapelan u zagorskim selima. Od rujna 1875. do prosinca 1876. godine bio jednim od kapelana župe Uzvišenja Svetog Križa u Završju Netretićkom.
Dio je skupine hrvatskih književnika 19. stoljeća u čijim djelima se pojavljuju motivi o Arapima. On, August Šenoa i Đuro Arnold obrađivali su ih pod općim imenom Arapa ili pod imenom Beduina i Saracena.
Palmović je s Đurom Arnoldom i Rikardom Jorgovanićem 1873. godine bio dio uredništva časopisa Matice hrvatske “Vienca”. Pisao je pod utjecajem Šenoe, Preradovića, ali i Mickiewicza i njemačke poezije.
Autor je “Sonetnog vijenca” iz 1874. godine, ispjevanog trohejskim dvanaestercima, elegične pjesničke pripovijesti “Zora Veronika Zrinska” iz 1878. godine te tročlanog ciklusa “Zagorske elegije” iz 1877. godine. Bio je neobičan po tome što je nastojao da eklektički pomiri klasicističke književne topose, europske romantičke osjećajnosti i folklorne pjesme.
Bio je istaknuti hrvatski pjesnik romantizma čiji opus se sastoji od domoljubnih i religioznih pjesama. U okviru svog opusa se kao autor balada, elegija, oda, soneta, popijevki, romanci, prigodnica i povjestica okušao u brojnim književnim vrstama. Sa željom da formalno usavrši svoje stihove, okušao se i u vlastitim metričkim inovacijama.
U njegovim djelima uglavnom prevladavaju domoljubni i ljubavni motivi, a opisuje gotovo cjelokupni hrvatski nacionalni prostor – Dubrovnik, Poljica, Zagorje, Posavinu, Pokuplje, ali i Bosnu. Uz Šenou, Ivana Trnskog i Franju Markovića, jedan je od autora koji su izveli akcenatsku reformu hrvatskog stiha. Kritičari usmjereni na filologiju zamjerali su mu upotrebu provincijalizama, neologizama i arhaizama.
Preminuo je u Zagrebu, 10.2.1882. godine.
Njegove “Pjesme” posmrtno je sabrao i izdao Fran Folnegović 1883. godine.
Odgovori