Mirko Bogović

Mirko Bogović hrvatski je političar i književnik. U hrvatskoj književnosti se javio u punom zamahu preporoda, ali je tek u drugoj fazi hrvatskog književnog romantizma postao jedna od središnjih književnih ličnosti. Važna je književna karika između Augusta Šenoe i preporodne književnosti te je jedan od otaca hrvatske novele pa njegova djela imaju veliku književnopovijesnu važnost. Pripisuju mu se velike zasluge i na razvoju hrvatskog dramskog i proznog izraza.

Pjesme

• Domovini
• Ljubavi uspomene
• Ljubice
• Mađarom
• Na grobu žrtvah 29. srpnja 1845. padših
• Nije preko velih gora
• Slike i prilike
• Strjelice
• Vinjage

Biografija

Mirko Bogović rođen je 2.2.1816. godine u Varaždinu. Njegov otac se zvao Pavao, a majka, druga Pavlova žena, bila je Mađarica iz ugledne obitelji. Mirko Bogović je bio jedino muško dijete u obitelji. Imao je nekoliko starijih i mlađih sestara. Od rane mladosti je bio žestoke ćudi i vrlo nemirnog duha, a zbog tih je osobina imao posljedica i u kasnijem životu. Imao je kćer Ružicu, koja se u devetoj godini razboljela i umrla.

Od 1822. godine je pohađao osnovnu školu u Križevcima, a školovanje je nastavio u gimnaziji u Varaždinu. U Szombathelyu i Zagrebu je studirao filozofiju, ali je prekinuo studij i završio kadetsku školu u Petrovaradinu. Jedno vrijeme je bio u vojnoj služi u Osijeku, a nakon toga je završio pravo u Zagrebu. Odvjetnički ispit je položio u Pešti.

Mirko Bogović se bavio odvjetništvom, politikom i književnošću. 1852. godine je uređivao časopis “Neven”, a zbog tiskanja pjesme “Domorodna utjeha” Ivana Filipovića osuđen je na dvije godine tamnice.

Bio je i saborski zastupnik, veliki župan Zagrebačke županije i savjetnik ministarstva za Hrvatsku u Budimpešti.

Iza sebe je ostavio jako bogat književni opus neujednačene vrijednosti. U književnosti se pojavio s pjesmama na njemačkom jeziku, a objavljivao ih je u časopisu “Croatia” od 1839. do 1842. godine. Njegova prva pjesma na hrvatskom jeziku tiskana je u “Danici ilirskoj” 1841. godine. Njegova poezija: “Ljubice”, “Smilje i kovilje” te “Domorodni glasi” uklapa se u ilirski standard.

Njegove drame “Frankopan”, “Stjepan, posljednji kralj bosanski” te “Matija Gubec, kralj seljački” tematski su usmjerene na događaje iz hrvatske povijesti i sve su nastale u doba apsolutizma. Kao sredstvo političke agitacije, pune su iluzija na tadašnje aktualno političko stanje. Pisane su pod očitim utjecajem Friedricha Schillera i Williama Shakespearea – desetercima i u sentimentalno-romantičnom duhu.

Njegovo važnije novelističko stvaralaštvo sabrano je u knjizi “Pripovijesti” iz 1859. godine. Riječ je uglavnom od djelima koja su nadahnuta poviješću i hajdučko-turskom problematikom: “Crnogorska osveta”, “Hajduk Gojko”, “Krvavi most u Zagrebu”, “Vidovdan na Loborgradu” i dr. Bogović se u ovim djelima uglavnom služio konvencionalnim motivima niske romantike, kao što su otmice, zločini i osvete, a u idejnom sloju pokazani su naglašeni antifeudalni i antiaustrijski nazori.

Napisao je i novele “Slava i ljubav” i “Šilo za ognjilo”, s građom iz suvremenog života.

Iako Bogovićevi tekstovi nisu zastupljeni u hrvatskim udžbenicima, on je svoje mjesto našao u Leksikonu hrvatskih pisaca i u Biografskom leksikonu.

Godine 1856. kupio je maleni zaselak u Zagrebu i ondje je proučavao prirodne znanosti, bavio se gospodarenjem te sakupljao biljke i kukce, a od odlaska u mirovinu 1875. godine, živio je u svojoj kući u Visokoj ulici u Zagrebu.

Preminuo je 4.5.1893. godine u 77. godini života. Sahranjen je u ilirskoj arkadi na Mirogoju, a vijest o njegovoj smrti prenijele su mnoge novine.