Milan Begović hrvatski je književnik, dramski pisac, novelist i romanopisac. Jedan je od stvaratelja hrvatske moderne, a u njegovim djelima se može prepoznati utjecaj europske književne struje. U pojedinim djelima oslanja se na petrarkiste, zatim romantičare i simboliste.
Pjesme
- Cjelov zemlje
- Dunja
- Dvorovi mog života
- Epod. bršljan
- Ferragosto
- Idilički intermezzo
- Jednoj koja nije više živa
- Kćerki Boženi
- Les passagéres
- Mistički soneti
- Mlinar Sima
- Moja je čežnja bezimena
- Muzika
- Na izvoru
- Neptunov hram u Paestumu
- Ponoć
- Preludij. Harfa
- Romance vedroga ljeta
- Seconda primavera
- Sixtine čežnje
- Soneti godišnjih doba
- Soneti milinja
- Sutonska vuče se tmina
- Ti ne znaš naše sunce
- U poljima
- Život za cara
Biografija
Milan Begović rođen je 19.1.1876. godine u Vrlici, malom gradiću u Dalmatinskoj zagori. Otac Ivan bavio se trgovinom, a majka mu se zvala Filomena. Djetinjstvo je proveo u rodnoj Vrlici, gdje je završio osnovnu školu, a nakon toga odlazi u privatnu gimnaziju. U drugi razred primljen je u srednju školu Velike realke u Splitu. Tamo mu je suučenik bio Vladimir Nazor. S Nazorom se sprijateljio, nakon što su otkrili da dijele interese prema književnosti, pisanju, filozofiji i slično, a prijatelji su ostali čitav život.
U hrvatskoj književnosti Begović se javio već kao šesnaestogodišnjak. U zadarskom Narodnom listu, 1891. godine objavljena mu je pjesmu “Nad spomenikom Viških junaka”, koju je napisao pod pseudonimom Tugomir Cetinski.
Nakon srednje škole upisuje prirodoslovni studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tada je napisao i objavio svoju prvu dramu “Pod ciganskim čadorom”. Na četvrtoj godini, zbog financijske situacije, prekida studij i odlazi u Split na mjesto suplenta u gimnaziji. Nedugo nakon toga odlazi u Beč, a zatim u
Italiju gdje je studirao romanistiku i slavistiku.
Godine 1900. objavio je zbirku “Knjiga Boccadoro” pod pseudonimom Xeres de la Maraja. Zbirka prati dvoje zaljubljenih ljudi, Xeresa de la Maraje i Zoë Boccadoro. U to vrijeme, zbirka je, s jedne strane dobivala prozivanja zbog erotske komponente i pornografije, a s druge strane, od modernističkih pjesnika je dobivao pohvale. Iste se godine Begović oženio pijanisticom, Paulom Goršetić. Godinu dana nakon toga mu se rodila kćerka Božena, a 1905. godine dobio je sina Branka.
Godine 1902. objavljuje svoju dramu u Pragu “Myrrha”, pod pseudonimom Stanko Dušić. Njegova jednočinka “Venus victrix” premijerno je izvedena HNK-u u Zagrebu.
Diplomirao je 1903. godine u Beču. 1906. napisao je dramu “Gospođa Walewska”, koja je iste godine premijerno izvedena u HNK-u u Zagrebu, ali je i objavljena u časopisu “Suvremenik”.
Godine 1908. upoznao je direktora hamburškog “Deucsches Schauspielhausa”, Alfreda Bergera, koji ga je već sljedeće godine zaposlio kao volontera u svom kazalištu.
1911. godine postao je zamjenik novom direktoru, Carl Hagemannu. Godine provedene u Beču i Hamburgu uvelike su utjecale na Begovićevo stvaralaštvo. Sredinom 1912., na preporuku austrijskog književnika Hermmana Bahra, dobiva mjesto dramaturga i redatelja u “Neue Wiener Bühne” u Beču. Prva drama koja je izvedena pod režijom Milana Begovića je “Mein Freund Teddy”. Begović je u to vrijeme radio u kazalištu kao dramaturg i redatelj, ali je isto tako pisao i objavljivao. Tako je iste godine kada je izvedena prva drama, Begović u Zagrebu objavio zbirku pjesama “Vrelo”.
Kada je započeo Prvi svjetski rat, Begović je mobiliziran u prvi bosanski bataljun u Beču, postavljen je na dužnost u odjelu poštanske cenzure, na mjestu gdje će upoznati svoju drugu buduću suprugu, Annerl Spitzer. Begoviću, nakon što je upoznao Annerl, nije bilo teško ostati u vojsci, nedugo nakon toga podnosi zahtjev za razvod s Paulom, a 1918. godine, kada je rat završio, s Annerl je dobio sina Brunu. Zajedno su se preselili u Maribor.
Godine 1920., kada se Begović vratio u Zagreb, počinje raditi kao profesor u Glumačkoj školi, a iste godine piše autobiografski roman “Dunja u kovčegu”, gdje je impresionističkom lirikom nagovijestio neuobičajenu strukturnu načelu dotadašnjeg romana. Kasnije je djelo proglašeno najboljim hrvatskim lirskim romanom.
Da je Begović volio objavljivati pod pseudonimima vidimo i u njegovom daljnjem radu. Pod tri pseudonima: Malvolio, Hipolit i Ezop s Griča objavljuje feljtone i humoreske. Begović je u svojim djelima koristio motive žene i erotike.
Antun Gustav Matoš ga je optužio da je Menuetom plagirao njegove Jesenske idile, ali to je sve ostalo samo na optužbama, jer se nikada nije otkrilo je li Begović poznavao Matoševo djelo prije pisanja svoga.
Godine 1923. završila je sudska rasprava s Paulom i Begović je bio slobodan oženiti Annerl, što je i učinio u proljeće iste godine. Kum na vjenčanju s Annerlom bio je Miroslav Krleža, kojem je Begović bio vjenčani kum 1919. godine, kada se Krleža ženio svojom suprugom.
Kada je 1926. godine navršio pedesetu godinu, a brak s Annerl je bio pred razvodom, stoga Begović putuje u Italiju i nedugo nakon toga upoznaje svoju treću ženu, Danicu Rabenhalt. U Milanu je 1926. godine objavio “Il teatro nazionale croato di Zagabria”, zatim “Hrvatski Diogenes”.
Nakon boravka u Italiji, Begović piše dramu “Božji čovjek”, prvu iz ciklusa “Tri dame”, za koju je dobio Demetrovu nagradu. Njegovo zanimanje za Freudovu psihoanalitičku teoriju možemo vidjeti u djelu “Pustolov pred vratima”, tragikomedija u devet slika, gdje se cijela radnja odvija u podsvijesti mlade djevojke Agneze.
Godine 1931. godine objavljuje dramu “Bez trećeg”. Godine 1934. u Beogradu je objavio komični spjev “Ero s onoga svijeta”, dvije godine nakon u Zagrebu objavljuje roman “Giga Barićeva”, koja se temelji na arhetipskoj temi Odiseja i Penelope, s naglaskom na intimne psihološke reakcije. Autor je djela poput “I Lele će nositi kapelin!, zatim “Umjetnikovi zapisci”, “Sablasti u dvorcu” i drugih.
Kada je 1932. otišao u mirovinu s Danicom seli u Bisag-grad. Za vrijeme Drugog svjetskog rata odlaze u Zagreb. Kada je rat završio, Begovića svrstavaju u fašiste i jugoslavenska vlast mu zabranjuje doživotno tiskanje književnih djela.
Dvije godine nakon zabrane, 13.5.1948. godine, Begović je umro od moždanog udara. Pokopan je na groblju Mirogoj, bez počasti i nekrologa u novinama.
Odgovori