Ne znam gdje bi, ni u koja vremena –
u mojoj samo duši živo blista
na ono doba zlatna uspomena,
kada na svodu kô od ametista
tanana zora širila je krila,
na grimiz slična. Prozirna i čista
preko vedrina beskrajnih se svila
i hvatajući vale nedohitne,
površje morsko dahom rumenila.
U njenom svijetlu blijedile su sitne
posljednje zvijezde – i migahu kao
da suparnicu motre ljubopitne.
Na vlažnom pijesku uz more sam stao,
u nekom slatkom zanesen čeznuću,
iz grudi mi se uzdah otimao,
a duša, gledeć zoru pri granuću,
kô list zadrhta, njim kad lahor njiše.
Stadoše na to vali da šapuću,
dok iznenada jače zapjeniše
uzdignuv buk; a dvije se ruke bijele
na površini morskoj pojaviše.
I pružit su se prama meni htjele,
da zagrle me, k sebi da primame,
da me odvuku u morske predjele.
Oh, znam, Sirene, varke vam i mame!
Tad ukaza se i lice i grudi,
i oči, što se ukočile na me.
A njihov pogled omamit me žudi;
kao Gorgonin odnosi mi snagu,
u mladom srcu strastven drhtaj budi.
Ja sam ju gledô smočenu i nagu.
Pristupi ona: “Pjesniče” – prozbori
“ah, daruj meni svoju dušu blagu,
iz nje mi pjesmu uzvišenu stvori,
da je raznesem preko mora sinja”.
Njezine oči igrahu pram zori,
od koje pogled zlatan se pričinja,
a obasuto sjajem njeno lice
prepuno bi nepojmljivog milinja.
Kô netaknute i svježe ružice
njene su grudi, na njih kaplje mora,
kô trag na čaškam rose jutrnjice.
Kroz guste kose uzdasi lahora,
najmekše svoje cjelove su spleli,
i uzdisali nježnog sred šumora.
Takva je bila, kad iz pjena bijelih
dolazila je na svijet Afrodita,
na divnoj slici Sandra Botticelli.
I ja se zanijeh burnog od ushita,
pa segoh rukom; al ona se krenu –
kô da se ne da taknut – i upita:
“Zar dat mi ne ćeš pjesmu uzvišenu,
iz duše svoje najskladnije zvuke?
Puštaš me tužnu i neutješenu?”
– O Zlatousta! – rekoh pruživ ruke,
podvučem jednu pod mlade joj prsi,
što zatitraše kao dvije jabuke,
a iz njih trgli, kô dva pupa, vrsi.
Ona se trgnu – ruke otrag pruži,
da napasnika nevjernog se trsi,
čistoću koji htjede da obruži;
al ja ih primim, na usne ih stavih:
o mali prsti, kô lišće na ruži,
od mora jošte svježi, mirisavi!
Tad nožice joj u jednom se sliše,
a preko ruku strag se kosa savi,
da pramovi se do zemlje spustiše.
Kao elijant k suncu – grud i lice
naprama meni malko se uviše –
i ja joj dirnuh cjelovom usnice,
sa kojih dah se, kao miris, vinu;
a zaigraše vlasi joj kô žice.
I kad u mrežu prste uvih njinu,
počev sad jednu, sad drugu da biram,
očutih Harfe raskošnu milinu –
Harfe, na kojoj još i sad prebiram,
na kojoj duša samo Ljepost čezne
i čeznut će, dok njene žice diram,
i s njih dok zadnji akord ne iščezne.
Odgovori