Sljemenu

Za jutra sam se penjo na tvoj vrh
I nekud lako kô da imam krila;
Ni t’jela nisam ćutio ko trh –
A duša mi je slasti puna bila.

Sad silazim… A s drvlja list po list
Ko žuto zlato pod noge mi pada,
I sjeća me na sunčan nekoć blist
Života moga propalijeh nada…

I što se dublje spuštam u tu dol,
Sve jače ćutim ovo spomen-breme –
I vidim: kako sva je moja bol
Baš na te nalik, moje teško Sljeme.