Po moru pali davno mraci noći,
Al ono neumorno jošte vrije,
Venecija zašuće, kanda snije
O nekadanjem veličju i moći.
Na obali slavenskoj gondole se
Odavno smirile ko umorene,
Al kakove se na njih miču sjene?
Žestoke im se oči vatrom krijese.
Ta to su gondolijeri mrki stali,
Na pjevanje tuj sabrali se oni;
Čuj!… slatko kor skladnoglasni već zvoni
I lijega se daleko međ kanali.
“Venecijo! valova biser čarni,
U cijelom tebi svijetu nema ravna,
Venecijo! ti zaručnice slavna
Cjelova morskih, vazda tebi harnih.”
Pod velim stupom lava mletačkoga
Sav poderan i bijedan starac sjedi,
Na palaču duždeva zdvojno gledi,
Duždevanja se sjetiv djeda svoga. – –
Objavljeno: 19. IX 1875.
Odgovori