Katarina Patačić bila je hrvatska pjesnikinja i skupljačica pjesama koja je hrvatskoj književnosti dugo bila nepoznata. Njezin rad je 2007. godine rasvijetlio povjesničar književnosti Joža Skok u djelu “Garestinski panopticum”. Iako autorstvo ne može biti utvrđeno sa sigurnošću, Katarini Patačić se pripisuje zbirka pisana aristokratskom kajkavštinom “Pesme horvatske”, koju hrvatska akademkinja Dunja Fališevac veže uz pojam rokokoa.
Pjesme
- Ako med Ljubomornemi serdami
- Ali od ljubave Ali Od Radosti
- Če to vusta ne vele
- Čutim si Serce prebosti
- Gdo zna kakvo serce
- Ja sem vu Morju ne vidim Brege
- Lepote Obraza moje Kate
- Ljubčiča Uskok
- Ljubleno Tuguvanje
- Ljubomornost
- Moreš li hvaliti Tvoje krivice
- Navuki Za Lepe
- Ne izdati Ufanje lepo
- Nemam Serce na himbarije vadno
- Očituvanje ljubavi
- Pogovorenje gori rečenoga spričanja
- Pričetek Ljubavi
- S Znavade
- Senja
- Siromaško serce trepečeš
- Spričanje pri Katice
- Stalnost Prijatelstva
- Ti znaš da zaljubljen jesem
- Tuguvanje za Dragum
- Vre Fančen jesi
- Vse dosad i z neba
- Vukane odkrivanje
- Zverhu Odhanja jedne Lepe
- Zverhu Vučenika i Navučitela
Biografija
Katarina Patačić rođena je 29.8.1745. godine u mjestu Sveti Križ Začretje. Potječe iz hrvatske plemićke obitelji Keglevića. Njezin otac je bio veliki župan grof Petar Keglević, a majka grofica Ana Drašković.
Nakon udaje za grofa Franju Patačića 1763. godine, živjela je uglavnom u Varaždinu. U literaturi se često spominje kako je bila vrlo obrazovana i lijepa žena te da je dobro vladala talijanskim jezikom. Bila je poznata i cijenjena u svom društvenom krugu i jedna je od rijetkih koji se nisu stidjeli siromašnog seljačkog hrvatskog jezika.
Sastavila je kajkavsku lirsku zbirku “Pesme horvatske”, jednu od prvih i najvažnijih zbirki svjetovne lirike na kajkavskom govornom području u 18. stoljeću. Posvetila ju je bratiću njezina supruga, leksikografu i kaločkom nadbiskupu Adamu Patačiću koji je bio jedan od najuglednijih članova obitelji Patačić. Zbirka obuhvaća 31 pjesmu i riječ je o petrarkističko-baroknom kanconijeru dvorskog tipa. To je ujedno i prva izrazito svjetovna pjesmarica kajkavske književnosti.
Većina pjesama je ljubavne tematike, ali njihovo autorstvo nije naznačeno pa se ne može pouzdano potvrditi da je Katarina i autorica spomenute zbirke. U zbirci se nalazi i šesnćst pjesama koje su prepjevi s talijanskog jezika i najvjerojatnije ih je prepjevala Katarina.
U prvih desetak pjesama opjevana je ljubavna priča između jednog muškarca i njegove ljubavi Kate, a pjesme redoslijedom i sadržajem oblikuju mali ljubavni roman. U drugom dijelu zbirke opjevane su drugačije teme, poput milosti i ljubavi, prijateljstva i vjernosti, sreće, poštenja i odnosa učitelja i učenika.
Rukopis zbirke je 1851. godine tadašnjem zagrebačkom Narodnom muzeju donirao vlastelin Skender Zdenčaj. U popratnom dopisu je spomenuo kako je rukopis pisao i složio nadbiskup Patačić, ali i da je od pouzdane osobe čuo da je tu knjižicu napisala grofica Katarina Patačić.
Katarini su povjesničari ili u potpunosti oduzimali pravo na pjesme uz konstataciju da je njezina uloga u sastavljanju zbirke bila samo sakupljačka, ili ga priznavali tek djelomično.
Umrla je u studenom 1811. godine u Varaždinu.
Danas u njezinu čast postoji književna nagrada koja nosi njeno ime, a dodjeljuje se za najbolju knjigu godine pisanu kajkavskim narječjem hrvatskog jezika.
Odgovori