U mjesečevu svijetlu, u tajnoj drijema noći
Kaprena, selo malo, na prahu Heroneje.
To bajni joj je ležaj u magičnoj bljedoći,
A pokrila se plaštem od grimiz-epopeje.
O, kakav grimiz to je, o, kako se rumeni
Neizblijedjela krvca, što nekada poteče
Za grčku zemlju dragu na krvavoj areni,
Sloboda kada sveta pred barbarina kleče.
U vrhu Akropole, kad božica i djeva
Proljevala je suze, i kad joj koplje klonu,
I srce kad joj puče, gdje tuđa zvijezda sijeva
Po mramoru Kadmeje i njenom Partenonu.
I kad je otac ljudi, Olimpa i bogova
Ukočio se gledeć, gdje krv se gusta puši
Na maslinovoj grani, u gaju lovorova,
I gdje se palma mira pod sjekirama ruši.
O, Helado! Još danas u tajnoj drijema noći
Kaprena, selo malo, kraj tvoje Heroneje;
Kroz vjekove kroz duge, u magičnoj bljedoći,
Otkako plašt je pokri od krvne epopeje.
Sred gluha polja pusta, gdje sveta četa zginu,
Na groblju djece tvoje strahovit lave spava,
Pod svojom šapom čuva i Tebu i Atinu,
I suzu katkad pusti od mramora mu glava.
U nizu dugih ljeta, u osvit krvne zgode,
Iz sela kod Kaprene u ponoć kucnu zvona
Sa crkvice, što stoji kraj grobišta slobode,
Gdje pjevale su nimfe i lira Apolona,
Ah, svakog tako ljeta, kad jekne zvonce noćno,
Strahovit lav se budi i diže se i koči,
I tešku šapu grči i – klone bespomoćno,
I obore se suze po mramorovoj ploči.
Iz magle onda guste, što poljem popadala,
U povorkama dugim tek primiču se sjeni,
U strašnog lava glede sa oč’ma od kristala,
Sve starodavni to su i besmrtni Heleni.
I pričaju mu priče, da razvedre mu oči,
I pjevaju mu slavu o heronejskom maču;
Al on se nijem trese na mramorovoj ploči –
I plaču mrtvi ljudi i mrtvi bozi plaču…
A Macedonac pada na heronejske kosti
I pokornički spušta tu pobjedničku glavu.
I vapi, teško vapi: Ta prošlo je, pa – prosti;
Sa Heroneje grčku proširio sam slavu!
Al strašni lav se diže, ko krv mu gore oči,
I grče mu se nokti i bokovi mu skaču,
I sve se nijem trese na mramorovoj ploči,
I plaču mrtvi ljudi i mrtvi bozi plaču.
Kad strašna ponoć mine i zadnja sjen kad ode,
A pjesnik neznan stupi pred lava kraj Kaprene
I pobriše mu suze na grobištu slobode
I poljubi mu grivu u žaru uspomene,
O, tad ih mjesec gleda u zagrljaju dugo,
Na grobištu slobode gdje zagrljeni šute –
Svud noć i mrtvo polje i – ništa, ništa drugo,
Al ranu heroneje tek lav i pjesnik ćute.
*Nakon bitke kod Heroneje, g. 338. pr. Hr., podigoše zahvalni potomci, u slavu poginulim borcima protiv Filipa, na bojnome polju spomenik: lava od mramora. Taj proslavljeni preostatak klasičnog doba oborio se tečajem dugih stoljeća, a ruševine nalaze se kraj sela Kaprene, gdje je također i grob svete čete Tebanaca, koji padoše za svoju domovinu sve i jedan, kako se i zavjeriše. Grčka vlada pozvala je nedavno u poslu Partenona profesora Durma u Atenu, a tom zgodom uznastojalo je i grčko arheološko društvo, da opet uspostavi onog lava kod Heroneje. Srećna Helado, kraj ovakovijeh uspomena!
Izabrane pjesme, 1895.
Odgovori