Ponoć bije…
S nesna opet moja gori glava,
Kao da se vrelog sunca tiče, –
Mrtvih pak se otpočinje slava:
S tiha svaki grobni hum se miče
Ko da žije…
I iz mraka
Vlažnih raka
Niču sjene,
Pak se nižu
I gamižu
Oko mene…
Samo naprijed! Strah me nije
Gledat vam u šuplje oči,
I moj vijek se kraja vije:
Srce treba da vas roči!
Naprijed samo!
Bliže amo!
Neke od vas rad bih poznô;
Mislim one,
S kojih rone
Često moje suze grozno…
Vi ste, je l’ de?… Ti baš prva
Mog života vedra zraka, –
Strašno li te vajme shrva
Ta duboka hladna raka!
Oči crne više ti ne plamte,
S lica rumen cvijetak ti je spao;
Po prstenu zlatnom samo znam te,
Što sam ti ga nekoć sretan dao…
Dođi bliže, da te k srcu vinem,
Ko što može samo smrtan čovjek!
Prolaznim za čarima ne ginem,
Al za tvojom dobrom dušom dovijek!…
Tako!…
Baš kô onda, kad u tihom gaju
A za blage, vedre mjesečine
S lahora se treslo lišće lako,
Slavulj negdje u grmu je plakô
Od miline…
Ti mi pak u naručaju
S cjelova si žarka, strasna,
Gorila kô cvijet u maju
S prvih zraka sunca jasna, –
Znaš li jošte onu crkvu bijelu
Tamo dolje skromnom, gle, u selu?…
I ‘nog popa, što nas jošte, gondže1,
Blagoslovi svetom vodom onđe?…
Ah, i toga blagoslova dare
Samo dotle kušah… srkah…
Dok ti se u rajske čare
Ne zagleda samrt mrka, –
Tad u plamu voštanijeh svijeća
Izgorje mi naglo tiha sreća:
Kao da je zloban demon odnije, –
Baš ne pojmim, kako sve to podnijeh!
Ali, de mi sada kaži:
Tko su ti mališi.
Što no grobnog cvijeća tiši,
Noćnog daška blaži
I dršćući poput pruta
Zračnog ti se drže skuta?
Znam već – prosti! Časka sreća velja
Izdala mi pamet drukče gipku, –
Uz njinu sam, je l’ de, stajô zipku,
Srce vazda puno slatkih želja?…
Pjevao im uspavanku milu,
Gladio im zlatnog prama svilu,
Bio blažen!…
Ali poslije, kad ih kob mi kleta
Kradom kao zmija
Trgnula iz topla naručaja,
Kao vjetar rosicu sa cvijeta
Punu sjaja…
Onda bolno plakah se i svijah
Kô crv zgažen, –
Al ni taj me udarac ne sori,
Ako rana još i danas gori!
Sve, što kob mi s njima ote zlobno –
Vratilo mi žića zvanje časno:
Ja u tuđoj djeci ljubljah strasno
Tih mališa svojih srce drobno…
Ajde, djeco, da vas pak zaninam
Kao lahor cvijeće,
Da zaplivam vedrim u visinam
Prve rajske sreće!
Ali što! Vi tresuć glavom
Uzmičete polagano?
I ti s njima, moja rano,
Iznenada kô pred stravom?
Ta još zora izmučenoj
Ne misli se zemlji javit, –
Pa se k nama, gle, kroz granje
Šulja kao od milošte:
Budeć slatko spominjanje, –
Ostanite časak jošte!
Al što zveknu
Nijemim, noćnim zrakom –
I odjeknu
Muklo svakom rakom?…
Težak, jao zvona bat
Odbi negdje prvi sat…
I sve sjene
Oko mene
Uskomeša;
Pa se žure
Poput bure –
Svim je preša!
I do groba
Kô seoba
Nuto plinu –
Te se ruše
Vlažne tmuše
U dubinu…
Opet sâm sam! Na snu il na javi?
Pitajući plaho se razgledam;
I po teškoj usijanoj glavi
Raštrkano stado misli redam.
Redajući u sliku ih zbijam –
Jasnu sliku tamne usred noći;
Pak se po njoj zbilji svoj dovijam
Kao vračar zlatu tajnom moći.
Ah, na zemlji dvaput ništ’ ne žije,
Što ko cvijet ne mre – mre kao ruža
Samo mašta – a za noći tije –
Mrtvo nam pod živo kadgod pruža…
Baš ti hvala na slikama bujnim!
Prošlosti mi ako i ne vratiš: –
Ti je ipak blagim sv’jetlom rujnim
Kao zora mruću noć pozlatiš!
Odgovori