(odlomak)
Počivah umoran u sjeni pôme
Dugoliste, a na oazi cvjetnoj
Beskrajne, puste Sahare. Nada mnom
Plovljaše veleban i sjajan mjesec;
I ljeskao se pijesak poput zvijezda
I zvijezde trnule ko plahe sluge
Pred mjesečevim dostojanstvom. Tiho
Bijaše svuda. Pôme list široki
Kadikad plaho se zanjihnu, rećbi
Turobita ga dirnu krilom duša
U pijesku propalih tu karavana.
Al čujte! Ne bjeh sam. Ta otkuda bih
Zabludio u ovu strašnu pustoš
Osamljen, nepraćen? Uza me bila,
Na moje rame naslonivši glavu,
Ah, ona, koju ljudi nazivlju
Golubicom nada sve golubove, –
Ja pako kraljicom života moga.
Ko bijeli mramor sjalo joj se lice,
Ko labudova krila dizale se
Lagano njene grudi. Poput noći
Na očice joj trepavice pale…
I dugo, dugo motrih je u žudnji,
Ta budu li se skoro podignule,
Da sinu zlatom sunca usred noći.
Nu zalud čekah, dok mi ne dotuži
Te plahim glasom ne prozborim tiho:
Strahovita je noć, kad zastre mrakom
Taj bujni svijet; pod njenim crnim krilom
Zašute zvijer i čovjek, i bilina zamre,
Odvraćujuć svoj cvijet od njenog oka!
No groza, strah i zlodjela se dižu
Opačinami kaljajući zemlju,
Da zastenje i proplače na vrela…
Još strašnije je, dušo, kad se noć
Na ljudsko srce sleže, tada puca
I na pukotine provali rujna krvca.
O, ne znaš ti, pa otkud bi i znala
Kolika tuga na srce mi pala!
Da rijeka Nil se prometne u guju,
A da ju opkole sve strelice
Krvožedne Beduina, pa da
Beskrajna ova guja stiskat stane
Te grudi likom tvojim ispunjene,
Bol grozniju još ne bi osjećale.
O, sini, sini! blagim tvojim okom,
Već puca srce, krvca teče tokom,
Pa ne sineš li brzo blagim trakom –
Ljepote tvoje hram će propast mrakom…
Objavljeno: 1876.
Odgovori