Diskretno u svili tamnog budoara
Čezne moja ljubav svijetlojarkih dana,
Kad se vraća večer, turobna i stara.
Negdje plaču vali pokraj sjetnih grana
Ocvalijeh ruža. – Mi smo tako sami. –
Lica su ti blijeda, kao zaplakana.
– Šta ćeš? Suđeno je! – intimno u tami
Možda će se dići opet stare strasti,
Možda će me opet zanijet tvoji prami?!
– Ne vjeruješ, je li – Morala je pasti
Ova ljubav naša. – Odveć lijepo bješe,
Ruža više neće pustim vrtom cvasti.
– Gledaj zadnje zrake, kako nam se smiješe…
Putovi su mrtvi, mramorni i nijemi
U aleji našeg bola… u mrak spješe…
Sluša kako tužno mirišu parfemi!
9. III. 1910.
Mlada Hrvatska, 1911.
Odgovori