I.
Ja sam rado na Trsatu,
Gdje je divno zlato moje,
Gdje i sada starodrevne
Frankopanske kule stoje.
Te su kule slava naša,
Prošlost naša – more krvi;
Pala slava, a i s kula
Kam po kamen vijek se mrvi.
Jest, kô i te razvaline
Prošlost našu tama krije,
Al kô da se ona mladi:
Kulami se bršljan vije.
A i moja prva ljubav
S gradinom se starom slaže:
Vaj i propast, al ta propast
Ipak novu sreću kaže.
Moja ljubav – razvalina,
Jad i čemer, vaj i zloba!
Al i ona na Trsatu
Diže se iz svoga groba.
Ja sam rado na Trsatu,
Gdje te drevne kule stoje,
Gdje je stara slava naša,
Gdje je divno zlato moje.
III.
Ja sam rado na Trsatu,
Gdje se vidi more sinje,
Divno more, ko i njeno
Divno oko golubinje.
Ko što u tom oku gledam
Svog života udes bolji,
Tako tužan gledam Rijeku,
Odmetnicu i prot volji.
Mislio sam da je u grob
Zauvijek moja ljubav pala,
Al gle, sad je na Trsatu
Opet nikla i procvala.
Tako isto Rijeka naša
Nije za nas izgubljena,
Makar da je pustim zlatom
Otuđena, zavedena!
I kô što ja nikom ne dam
Svoju Riku, sreću svoju!
Tako isto ne dam Rijeku,
Pre ću za nju past u boju!
Ja sam rado na Trsatu,
Gdje se vidi more sinje,
Divno more, ko i njeno
Divno oko golubinje.
Objavljeno: 1882.
Odgovori