Na divanu od žutog baršuna
Mi sjedimo već poslijepodne cijelo;
I slatko nam je: u vazi cvijeće svelo
I bolesnog je daha soba puna.
Polako stare čitamo romane,
Požutjele i davno napisane.
Na zidu stare ure, drage seke,
Zbore tankim glasom dobrih baka –
I plaču kao naših duša jeke
U toplini jesenskoga zraka.
U ove čase sve se stvari čine
Da sniju – usnuv prije mnogo ljeta,
I ko da fina svila mjesečine
Na svima leži tanko razapeta.
Pa kada pane neka boja jasna
Duž sobe -; zatim svjetla biva manje,
Polako usne šanu ko iza sna
U stihu neko žuto osjećanje.
Objavljeno: 1913. – 1924.
Odgovori