Živio u nekom dalekome gradu
– Ime toga grada ljudi i ne znadu –
Jedan velevrijedni, nješto stari pas.
Živio on lijepo, ustrajno i vjerno
Lizao gosparu ruku smjerno,
Lajao po želji i u pravi čas.
Gospar ovo pseto veoma ljubljaše:
– Gledaj, kako krasno vjernim repom maše,
Hajde da mu dadem dobar zalogaj! –
Pas i gospar tako živjeli u sreći,
Gospar po gosparski – a moj pas po pseći –
Jednome i drugom život bio raj.
Jednog vrućeg dana – bilo najme ljeto –
Pusti gospar s lanca ovo dobro pseto:
– Hajde, šeći malo, traži šumski hlad! –
Poslušalo pseto, pošlo da se šeće
Premda mu se danas šetati baš ne će,
Al on milost prima, bilo makar kad.
Tako šećuć stigne u zelenu šumu,
Što se iza grada dizala po humu,
Pa ga tamo sretne jedan stari vuk.
Pas i vuk su braća: bilo kako bilo,
Jedan s drugim često razgovara milo,
Samo ih zavadi uvijek slučaj puk!
– Zdravo, brate vuče! – pa mu šapu pruži,
A što mi ga radiš? Kako zdravlje služi? –
– Hvala, – vuk će na to, – zdrav sam kano ris.
– Zdrav si možda, brate, al si mršav jako,
Mora da se hraniš, bolan, svakojako –
Pa on digne njušku ponosno u vis.
– Nije tako loše, – vuk se izvinjava,
Al na rebra viri istina mu prava!
Zato pas započme govor lijep i dug:
– Nemoj tako, vuče, brini se na vrijeme
Kud ćeš preko zime sklonit staro tjeme,
Zima loša druga, a glad loši drug.
Gledaj samo mene, moje stegno primi,
Ja sam tust i gojan ljeti kano zimi,
A na meni dlaka kano svila sja.
Možeš i ti, brate, tako pretil biti!
Ja ću te kod svoga meštra namjestiti,
živjeti ćeš divno, ko što živim ja.
Posla skoro ništa, samo lajat treba,
Pa ti za to nose: mesa, sala, hljeba –
A nad glavom uvijek blagotvorni krov!
Pa još ljubav meštra, pa još mnoge hvale,
Pa još nagradice, velike i male,
Zar to nije bolje nego glad i lov?
Vuk pokliknu na to: – Hajdmo, brate mili,
Hajdmo da se ne bi kako okasnili
Ti spomenu meso, koli krasan zvuk!
Zbogom, šumo kitna, a vi, srne mile,
U koliko dosad ostadoste čile,
Sada ste bez brige – ode stari vuk!
Oni da će poći – pokasali malo,
Al je u to vuku nešto na um palo
Gledajući svoga pobratima vrat.
– Što je ovo, brate, oko vrata tvoga?
Jošte za života ja ne vidjeh toga!
Što je ovo? Reci, ako si mi brat!
– Ah, to nije ništa, to je kolut samo;
Tu se lanac kopča, da ne odem kamo…
To ne boli ništa i ne muti san!
– Tebe lancem vežu? – vuk razvali ralje,
– E, oprosti, pseto, onda ne ću dalje…
Jer se vuk ne rodi, da je okovan!
Pa okrenu leđa svom nazovi-drugu,
I uhvati odmah stazu posve drugu,
Stazu gdje ga čeka opet stari jad,
Al on strese dlaku i zaurla smjelo:
– Vuk slobodu svoju ne daje za jelo!
Pseto bira lanac – vuk će birat glad!
Basne i bajke, Zagreb, 1943.
Odgovori