O Uskrsu bilo, još pamtim i sad,
Jutarce zlatno nam sjalo;
Poletih vam živ, poletih vam mlad
U seoce mileno malo.
Dva jablana vita stajala tuj,
Dva vjerna kući stražara,
Za ogradom lavež kudronje čuj,
A crkvica kraj kuće stara.
U dvorištu drvena suša i hlijev,
Sred dvorišta drveni zdenac,
Čuj goluba guk i kokota gnjev, –
Na prozoru ljubica vijenac.
Za kućicom vrta kitnjasti prug,
Tu klinčac cvate i ruža,
A dalje onamo u zeleni lug
Svud stazica bijela se pruža.
O Uskrsu bilo, kad ustade Spas,
Od zlata dršće ravnina,
Kroz uzduh lijeva zvona se glas
U slavu božjega sina.
Svud naokô sveti pokoj i mir;
Sad gle iz pitomih sela
Na puteve vrvi šir u šir
Hrvaticâ povorka bijela;
Na puteve vrvi hrvatski puk,
Sve radosno obraz mu blista,
Zvonova seoskih slijedeći zvuk
Pobrzala svjetina čista.
O Uskrsu bilo, u vrtu bjeh ja,
Nad menom nebo plavetno,
Uz mene draga – ah Bog to zna,
Kol’ srce mi kucalo sretno!
Na grudi spustila zlaćeni pram,
U pramu modar joj cvijetak,
Zorolik na licu joj anđela sram,
Života u oku joj svetak.
Na usnah joj ljubak lebdio smijeh;
Tad planu cjelov nam prvi,
U miru se stopile duše dvije,
A srca nam zavrela krvi.
Sve splinulo tad: i zvona glas
I nebo, zelenilo gaja,
Dva anđela bjesmo u taj čas
Sred božjega grleć se raja!
O Uskrsu bilo; o Bože moj,
Za krasni taj hvala ti danak!
O Bože daj, o sreći toj
Bar katkad da snivam sanak!
Vijenac, 1873.
Odgovori