Sunce je bacilo boje ko snove
sa zlatne svoje palete po svodu,
prosulo ruže na gradske krovove
i slijedilo mene u hodu…
Tud volim da idem, jer nema ljudi
iz grada, a grmlje pusto me sjeća
šipražja rodnog – pa da poludim
vuku me gore, bijel toranj ko svijeća…
Svečano hodam da slike ne poplašim,
što su ko golubi na mozak sjele,
nešto me stegnu, a ko po našim
humcima kose se srebreno bijele.
A tako je klepac zveknuo nježno
i biser prosuo zvanki po kosi.
“- Oh, dragi kosci, gorštaci moji,
što mi vas ovamo nosi?
Što ste umukli, kad od vas miriše
čar sjenokošâ – zar i vas je strla
daleka čežnja, što i mene siše –
oh, gdje mlad je srndać, gdje su vam grla?…
Bježite samo, za vas se bojim,
k humcima rosnim, selu i gori.
Dosta je, što me grad ote mojim
gorama. Dosta, što mene bol mori…”
– Sve bih im reko, da nije trak pao
sunčev za mnom poput rujnog plašta.
Pošao sam brzo pa od boli stao –
a to mi se jutro učini ko mašta.
Odgovori