Ivo Vojnović poznati je dubrovački književnik iz 19. stoljeća. Jedan je od najvažnijih i najistaknutijih pisaca hrvatske moderne, književnog razdoblja na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Književni put započeo je zbog Augusta Šenoe koji je objavio njegovo djelo Geranium, a zapamćen je i po svojim sukobima s mnogim hrvatskim piscima.
Pjesme
Biografija
Ivo Vojnović rođen je u Dubrovniku 9.10.1857. godine, u pravoslavnoj, bokeljsko-hercegovačkoj obitelji. Otac ga je najprije krstio u pravoslavnoj, a zatim ih je baka katolkinja krstila i u katoličkoj crkvi.
Svoje je obrazovanje započeo u osnovnoj školi u Splitu gdje je kasnije pohađao i Klasičnu gimnaziju. Za vrijeme školovanja u Dubrovniku je živio samo za vrijeme školskih praznika. Maturirao je u Zagrebu 1875. godine, gdje se s obitelji preselio godinu dana ranije, nakon što mu je otac tamo dobio posao kao sveučilišni profesor. U Zagrebu je upisao i studij prava, kojeg 1879.godine, u roku završava. Pričao je francuski, talijanski i njemački jezik.
Njegova prva pripovijetka, Geranium, objavljena je 1880. godine u časopisu Vijenac, kojeg je tada uređivao August Šenoa. Četiri godine nakon Geraniuma, objavljuje pripovijetku Perom i olovkom. Tada je Vojnović radio kao pripravnik Kraljevog službenog stola u Zagrebu.
Najviše podataka o njegovom odraslom životu saznaje se iz pisama koja su objavljena u tri debela sveska. Na 1.700 stranica objavljeno je 2.300 pisama koje je slao na čak 190 različitih adresa. Svojoj je majci pisao emotivna pisma, nalik Matoševima, a sva su na talijanskom jeziku s rijetkim hrvatskim vokabularom. Njegova je majka za njega bila centar svijeta i vodio ju je svugdje čak i nakon što je ostarjela.
Pisao je i svom bratu Luji Vojnoviću za kojeg tvrdi da je najobrazovaniji čovjek tadašnje Jugoslavije, a inače je po zanimanju bio pravnik i diplomat.
Od 1881. godine radio je kao sudac najprije u Križevcima i Bjelovaru. 1886. godine objavio je kratki roman Ksanta. 1890. godine preselio se u Zadar, a godine kasnije u Dubrovnik. Sljedećih je deset godina pisao svoje Lapadske sonete, koji su postali jedni od antologijskih djela hrvatske moderne.
Nakon sedam godina života u Dubrovniku, službovao je na Supetru, gdje je radi kao kotarski poglavar. Tamo je i završio svoju karijeru činovnika, nakon što je otpušten bez prava na mirovinu.
Nakon što je završio svoju karijeru državnog službenika, Vojnović se vratio u Zagreb, gdje je radio kao dramaturg Hrvatskog zemaljskog kazališta, koje je danas Hrvatsko narodno kazalište. Od 1911. godine bavi se isključivo pisanjem. U to je vrijeme Vojnović pisao ono po čemu je postao najznačajniji u književnosti – drame.
Najpoznatija je svakako njegova Dubrovačka trilogija iz 1903. godine koja se sastoji od tri dijela: Allons enfants, Suton i Na taraci. U toj se trilogiji obrađuje tematika pada Dubrovnika i propadanja moćnih vlastela. Tema Dubrovnika obrađuje se i u drami Ekvinocijo koji vjerno prenosi atmosferu gradu uz pomoć pučkog govora i vještom karakterizacijom likova. Dramom kozmopolitskog karaktera Psyche radi preokret u hrvatskom kazalištu i književnosti. Upravo se zbog te drame naziva ocem moderne hrvatske drame. Za ovo je djelo osvojio nagradu na natječaju za dramska djela koji je bio raspisan uoči otvaranja nove zgrade kazališta u Zagrebu 1895. godine.
Prije početka Prvog svjetskog rata otputovao je u Italiju, zemlju koju je smatrao svojim „literarnim uzorom“, a povremeno bi putovao u gradove gdje su se izvodila premijere njegovih predstava, kao što su Budimpešta, Prag i Beograd.
Ivo Vojnović patio je od mnogih unutarnjih sukoba, a njegova pisma otkrivaju i patetičnost, škrtost i snobizam. Uz to, nije imao mnogo novca pa je u jednom pismu zamolio kipara Ivana Meštrovića da mu pozajmi veću svotu novca.
Njegova pisma daju naslutiti homoseksualne sklonosti, kao na primjer ono koje je uputio Ivi Raiću, u kojem stoji da bi dao sve da ga može zagrliti, a saznajemo i da nikako nije volio Krležu kao ni ostale svoje suvremenike.
Dvadeset godina nakon Dubrovačke trilogije vraća se tematici rodnog gada i piše Maškaratama ispod kuplja u kojoj je opet zaokupljen vlastelom i poboljšanjem odnosa između vlastele i puka. Potkraj života bavio se i političkom tematikom te je bio istaknut pobornik južnoslavenskog ujedinjenja, a svoje je stavove iznosio u Smrt majke Jugovića i Lazarevo uskrsenje. Zadnja njegova drama, Prolog nenapisane drame, napisana je po uzoru na kazalište talijanskog dramatičara Pirandella.
1914. godine Vojnović se vratio u Dubrovnik, gdje su ga austrijske vlasti uhapsile pod optužbom da je jugoslavenski nacionalist. Odveden je tada u šibenski zatvor. U zatvoru se njegovo zdravlje ozbiljno narušeno. Nakon što je izašao iz zatvora sljedeće godina, do kraja se života liječio. Liječio se najprije u Zagrebu, zatim Parizu i Nici. Nakon toga se vratio u Dubrovnik, gdje je živio da kraja života.
1924. godine postao je dopisni član Srpske kraljevske akademije, a 18.02.1924. godine u Dubrovniku je i umro.
Vojnović je zauvijek zadužio hrvatsku i regionalnu književnost svojim remek-djelima od kojih su neka djela uvrštena na popis lektire za srednju školu te se nalaze i na popisu za maturu. Tako se u školama i danas čita Ekvinocijo i Dubrovačka tragedija.
Jedna ulica u Lapadu danas nosi njegovo ime.
Odgovori