Jedan po jedan dohodu vlastela
u crnom l’jesu nošeni od fakina
na zadnje s’jelo, gdje no znak propela
grbove kruni posred ruzmarina.
Nakon svih borba nasl’jeđenih strasti
i mržnje davne, što ti žile pali,
i šetnja, i šala, i plandovanja, i lasti,
harno je leći, gdje su nav’jek spali
Djedovi mrtvi, kad je Knez još vladô.
Tu sami trunu dalje bar u miru,
dok cv’jetnom travom pase krotko stado,
Što san gospara ne budi u svom gaju.
– “Requiem aeternam!” – – – čuj eolsku liru
čempresa grobnih!… možda šapću o raju.
(Dubrovnik 1892.)
Odgovori