Là est le bien que tout esprit desire,
Là le repos, où tout le monde aspire
là est l’amour, là le plaisir encore.
Là, ô mon ame, au plus haut ciel guidée,
tu y pourras recongnoistre l’ Idée
de la beauté, qu’en ce monde j’adore.
Joachim du Bellay
1.
Prolaze hitre, tajanstvene sjene
pred mojom dušom, teški leži sumor
u misli mojoj, a ukočen umor
tijelo mi drži. Zar su uspomene
te prikaze što prolaze kraj mene?
Što je taj gluhi od haljina šumor?
Taj srebrn zvuk i rajske pjesme žubor?
I vidim idu čete nebrojene
anđela tankih, visoko u zraku,
s trubljama dugim, kako fra Beato
Angelico ih u mističnim snovim
viđô i slikô. A u polumraku
razaznajem i gledam svoje zlato
med četam tim i mišlju za njim plovim…
2.
U čudu se je sveđ svjetina selska
pitala: – Zašto, kad nad bregovima
ružična zora sva u sjaju bljeska,
u crkvu hiti Xeres? Ili ima
na duši grijeh najteži med svima,
pa moli da ga Gospođa nebeska,
milosna Majka tužnim grješnicima,
nesretnih Radost, Kraljica anđelska
od grijeha riješi? – Oni, ah, ne znaju,
na onoj tamnoj slici Majke Božje,
anđela skup na donjem stoji kraju
i njeno sveto cjeliva podnožje;
med njima jedan sličan zlatu mome,
ljubljenom zlatu – toli dalekome.
3.
U crkvu si me zvala na ročište,
u predvečer kad u njoj nikog nema,
kada samoća i pustošnost nijema
prostore svete otajnošću tište.
Stupovi hite hramu na nebište,
zagrljaju se gore. Kô da drijema,
uljenka gluho dršće ispod trijema-
U crkvu si me zvala na ročište…
U polutami stali smo pod lukom
ko pokajničke duše. Drhtala si
kad tanano ti tijelo ovih rukom.
Uljenka dolje u trijemu se zgasi,
orguljna cijev je dahnula iz tame:
ti si se čvršće vinula uza me.
4.
Jecahu jako kroz srebrne trublje
orgulje divnu misu Palestrine,
a jecaj onaj sad tanje, sad dublje
ozvanjao je crkvi u visine.
Ti bje kraj mene. Tamo iz daljine
plamtio oltar poput žive zublje
u tisuć svijeća: od svjetlosti njine
sjale su tvoje zjenice golublje.
U misli naše vjenčanje sam gledô,
što pred Bogom se mora da izvrši,
čiji su svijetu nerazriješni lanci.
I na to sam ti vječan prsten predô,
a jedan svjedok štap koljenom skrši:
kô u “Vjenčanju” Rafaela Sanzi.
5.
Luka: XII. 27.
U oblacima tamnjana, uz zvuke
čarobnih harfa i tananih frula
stojiš, o Zoe – a bijele si ruke
sklopljene, moleć, u vis uzdignula.
Pred očima si mojim zasinula
čišća neg ljiljan iz anđelske ruke,
Djevica koji vidje, kad je čula
s usana svetih nebeske poruke;
čišća neg ljiljan, o kom Prorok zbori,
da ni Salamun u najvećoj slavi
ne imô slične njegovoj odori…
Žubor se harfa zvukom frulâ spliće:
a uzdah moje čežnje i ljubavi
obavija ti djevičansko biće.
Odgovori