Pastourelle
Na livade, u kotline
svoje bijelo stado vodim,
za njim hitim, za njim hodim
dokle sunce ne počine
za visoku onu goru.
Onda prije noćne tame
ovčice se moje same
povraćaju svome toru.
Znadu one svoju stazu
i raskrižja pustu varku,
obikle su svakom jarku,
sigurne pri svakom gazu.
Moje frule glas romoni
i prati ih našem selu,
gdjeno vide crkvu bijelu
s koje zvon u sumrak zvoni.
Zoe – tako želje moje
idu svjetskom po prostorju,
u pustoši il na morju
čeznu samo krilo tvoje.
Moja pjesma želje prati
kroz hladnoću ljudstva pusta
nit joj ushit ikad susta
dok ih k tebi ne povrati.
Romanca
Kroz prozirnu maglu zora
u ružičnom smiješku titra,
pa se svija tanka, hitra
oko mirnog tvog prozora.
Čeka dok ti oku snenom
sanak digne lake mreže,
da cjelovu u rumenom
prikaže ti želje svježe.
Hrizanteme i ružice
mirišu u ranom dašku,
rastvarajuć stidnu čašku
bistre rose za kapljice.
Očekuju da i one
pozdrave te u svom sjaju,
i da tvoje bijele none
čistom rosom poštrapaju.
A tvoj Xeres na uranku
želi da te pjesmom slavi,
da ti zbori o ljubavi,
čim se otmeš zadnjem sanku,
čim se kažeš kod prozora.
Duša dršće kao citra –
Kroz prozirnu maglu zora
u ružičnom smiješku titra.
Romanca
Znaš li one ravni
među dva proplanka,
gdje se suton tavni –
čim nestane danka –
nad obzorje svije?
Znaš li gdje s večera
kroz prodolje vije
vjetar sa sjevera?
Gdjeno poput straže
vite stoje jele:
oči pogled traže,
duše uzdah žele?
U onoj samoći
k sebi sam te zvao
i u kasnoj noći
ročište ti dao.
I došla si, Zoe.
Sjećaš one čase?
Sjećaš pjesme tvoje
kroz noć što se glase?
Bregovi daleki,
u onoj uvali,
u dvostrukoj jeki
njih su ponavljali.
Slatka pjesmo, što se
lomiš o brdine,
koju vjetri nose
s dola u visine,
i duša se moja,
koja vječno ljubi,
kao jeka tvoja
u bezmjerje gubi.
Pastourelle
Prosuše se s vjetrom kiše,
kao da se proljet sama
raztočila u suzama
i kroz vjetar da uzdiše.
Kidaju se mlade rese
sa lješnjaka i vrbinja,
a s bajama i gloginja
cvjetne čaške kiša trese.
Potočine bijesno šume
kroz prodolje nizbrdice,
rušeć mirne zaklonice,
zasipljući zgodne drume.
U priklonu stado naše
u svome se toru stislo,
čezne nujno i prokislo
za slobodom vedre paše.
A ti, Zoe, niz pašnjake,
niz livade gledaš mûkom,
gledaš kako vlažnom rukom
vrijeme kida cvijet i travke.
Al čemu ti bol i tuga?
Ta sutra će ljepše biti:
znaš ko će te prenositi
preko gaza i jaruga?
Ballata
Faune, daj, odloži frulu tanku
i dođi sa mnom. Gledaj, zar je
ona pri onom dolje zaravanku
što provlači se gusto kroz šikarje?
Pođimo tiho, kradimice tamo,
kroz suho rašće i savite grane,
dok tajno se za njom ne došuljamo.
Nek ti se duša u grlu ne gane,
nek smijeh te ne izdade;
pred svakim šušnjem plahost bježat stane.
Pred njenu stazu, u spletenom granju,
mi ćemo kutrit vrebajući na nju,
dok nožice je ne zavedu mlade
basrljajuć da na naš zaklon bane.
Ja ću je primit za ruke tanane,
u slatkoj borbi nju ću nadhrvati,
izljubit žarke usnice i lice,
a ti ćeš frulom krik joj nadjačati
da ne sjete se njene drugarice.
Faune, daj, odloži frulu tanku
i dođi sa mnom. Gledaj, zar je
ona pri onom dolje zaravanku
što provlači se gusto kroz šikarje?
Ballata
Drijade tanke, na prudinu amo,
i zavitlajte kolo svoje,
kad iz šume se zlato vrati moje,
da veselom ga igrom dočekamo!
Nosit će puno naručje ljubice,
a oko glave vijenac od paprati,
lješnjaka mladih pune košarice.
I kad se k nama vesela navrati
i darove donese,
u očima će njenim ljubav sjati.
Oh, porubljene oči trepavicam,
zaokružene gustim obrvicam,
vaš pogled pokoj srcu mom odnese!
Pa kad će te se ovdje pokazati,
na stabalju će granje zaigrati,
o granje bršljan ovit će se čvršće,
kroz lišće uzdah vjetrića će proći –
a moje srce s milja će da dršće,
kô lune sjaj na jezeru, u noći.
Drijade tanke, na prudinu amo,
i zavitlajte kolo svoje,
kad iz šume se zlato vrati moje,
da veselom ga igrom dočekamo!
Pastourelle
O sastanci čarni naši
na prudini stepnoj, travnoj,
gdje u svakoj noćci tavnoj
vodili smo konje k paši,
da u hladu pasu ljetnom!
Sterala se duga tmica
širom brda i ravnica,
a sa riječju mirnom, sjetnom
zborili smo kao u snu.
Na mom krilu ležala si:
milujući tvoje vlasi,
cjelivah ti krvnu usnu.
Hrzali su konji divlje,
kô da noć kroz tminu jeca,
a na nebu bez mjeseca
drhtale su zvijezde življe.
Dignusmo se: vrancu tamnom,
što se bijesno, divlje plaši,
tegnuh ular, na nj uzjaših
i postavih tebe sa mnom.
Letjeli smo preko stepa,
u daljine, nad strmeni,
kraj ponora nebrojenih –
letjeli smo kô Mazepa.
Plaha krda hitrim skokom
bježahu pred konjem hitnim,
a pastiri ljubopitnim
gledali su na nas okom.
I ja sam te vino čvršće,
ne plašeć se noći crne:
oh, rado se u smrt srne
kad ushitom duša dršće!
Pastourelle
Kroz pukline i gudure
vjetrine se gone nagle,
kô sablasti mliječne magle
po mutnom se nebu žure
i šireći ruke tanke
zagrljaju vrške brda.
Vraćaju se plaha krda,
vijugajuć kroz proplanke,
niz humove tromo, bolno:
kao sprovod. Zoe, i mi
umaknimo ljutoj zimi,
dok nam vrijeme neumolno
ne zatvori pute znane.
A vi zbogom vedre paše,
na kojima stado naše
plandovalo sretne dane.
Omorike zbogom vite,
ostavljam vas uzdisanjem,
prignite se gustim granjem
pa me njime zagrlite.
Zbogom jele i borovlje,
i bršljani i paprati,
a i vas ću spominjati
o kupine i korovlje.
Zbogom vedre prostorije,
gdje zapadi krvlju gore,
gdje ružične sviću zore,
a u puno podne sije
zlatno sunce u sto plama –
čim se dolje laste vrate,
prvi bajam čim procvate,
opet ćemo doći k vama.
Odgovori