Širnijem atlantskim morem parobrod cjepove siječe,
Na njem su prosjaci hljeba, što će na faram Brazila;
Veliki svrdlovi dima sukljaju tiho u veče,
Šire se na lik zlokobnih krila…
Gužva se svijet bez krova, što će pod palminom granom
Tamo robovati jadno, ptice gdje brbljave lijeću,
Sunce gdje toplije trepti žarkim nad vedrijim danom,
Bezdanim vodam, opojnom cvijeću…
Silnu o jarbola gredu leđim se odupro čovo,
Primorski to je dobrijan; srće u neznane strane,
Bježi od kukavne sreće nekud pod obzorje novo,
Misli: e, bolje tamo mu grane…
Draga mu obala osta negdje za leđim daleko,
Nebo je svuda i more, tuđi sve veseli ljudi,
Piju i pjevaju bučno; para ih odnosi prijeko,
Nosi im srce, mozak i grudi…
Primorski samo dobrijan ukočen šuti i šuti,
Njemu je ostalo srce tamo na kamenoj lîti,
Kadulja gdjeno miriši, smilj gdje zlati se žuti,
Bršljan gdje zide djeci mu štiti.
Nazire turobnu ženu, kako mu dječici priča
Milom i dragom o ćaćku, dal’koj o zemlji čudesa,
Noć gdje je, u nas kad sunce žeže vrh kamena griča,
Sve je drukče, pa i nebesa.
Pjeva im nevoljko pjesmu: “mladoj o kraljici Mari”.
Kako joj zlaćanu krunu “moro” je odnio crni;
Pjeva im narodnom dušom ispokoj sveti i stari,
Prošasti spomen u srcu vjernih!
Znalično dječije uho čarobnu pjesmu joj pije
Pitajuć: hoće li ćaćko tamo na široku moru
“Marinu” vidjeti “krunu”, gdje se u talasim sije,
Negdje u crnu “morovu” dvoru?!
– – Dotle na atlantskom moru cjepove parobrod reže,
Ćaćko uz ogradu broda pilji u talas i pjenu,
Gleda ih kako se dižu, pljuskaju, sliježu i bježe,
Šume i ginu mračnu u sjenu.
Pilji i gledi i vidi: eno baš u dnu daleko
Nešto ko biserna bliješti, alem zar djevice Mare?!
Kojim mu u kući dragoj, vodenu bezdanu prijeko,
Dječica draga maštu si žare…
Pilji i gleda i vidi: eno je, vjere mi, kruna,
Prava je “Marina kruna”, gori u bezdanu i sije;
Kako je divno joj zlato, kako je alema puna,
Baš ko da “moro” odno je nije!
– – – Uto se ozvao signal: naglo na šumnome valu
Skliznu se parobrod drugi, varku mu pobrkav oku;
On se veselo, bučno evropskom vraćao žalu –
Kossuth mu Lajos stalo po boku.
Izabrane pjesme, 1898.
Odgovori