Moj otac reče sinoć: “Sine, jesen je”
I već su noćas naš kraj cijeli poplavile žute vode
Sa brda slaze ljudi lutaju po vodi
traže ribu ili možda kakvo utopljeno dijete
Nad vodom sjaju njina nijema bakrenasta stroga lica
Kad zastanu odmarajući ruke
njihov pogled pada dug i težak na vodu
i njihova su tijela mirna čvrsta kao od kamena
Vrh vode i vrh ljudi
blizu vrška brda stoji sunce
nalik
na bijeli danji papirnati mjesec
Ja volim jesen vode blijedo papirnato sunce
i plovim sam po glatkoj goloj vodi
Pjevam pjesme mislim i mislima vraćam
sve:
brda vodu ljude sebe
u prve mlade dane zemlje
i mirna gola površina vode
čini mi se: leđa neke praiskonske silne žene
Dan svrši
Sa brda dugi zov na vodu pada
među ljude
I ljudi iščeznu na prvom zaokretu strmih puteljaka
Noć
bezdana i divlja
još nevidljiva
proguta u se sunce
I kada poslije stane i pred moje oči
proguta u se nebo oblake i brda
Ja sâm na vodi
pod svodovima tamne i visoke noći
Kadšto
uspravim se u noć
– lik što budan sniva –
i pružim dugo veslo u prazninu mraka
– Zar bi moja duša htjela
da neko iziđe iz tajanstvene noći
i stupi k njoj u njezinu samoću
na crnoj nijemoj vodi? –
Oko mene je tamno
i sve se svršava na rubu vode i na rubu noći
Zbirka: Preobraženja
Objavljeno: 1920.
Odgovori