1.
Tiho je, a iz daleka
Suton je došao blijedi.
Nikoga nigdje, tek tamo
Kraj druma dječak mlad sjedi.
Dok iza visokog brda
Uštap se kazuje puni,
Zvonašce jeca ko kad se
Kap po kap na mramor runi.
Zvonašce jeca i plače. –
Nama, oh – toplo je tako;
Gledamo nekud daleko.
Vjetrić nas miluje lako.
Stali smo, evo, sred puta,
Ne znamo ni korak dalje…
Sjetnom se divimo zvonu
Gospodu pozdrav što šalje.
Šapćemo nečujno, tiho:
Zvonašce, jecaj i zvoni
Žalobno, lako i sjetno;
I mi smo jecanju skloni.
2.
Sam lutam – bludim tiho
Po cvjetnom đulistanu
A slušam zadnji pozdrav
Što ruže šalju danu…
O ruže, blijede ruže,
Što uzdišete tako,
Dok sunce za brijeg tone
I vjetar duva lako?
– Mileva, naša sêla,
Naučila nas tome,
Kad ti si bio tamo
U svijetu dalekome.
3.
Gle: tako pokraj rijeke
U sutonskome ruju
Uz šum se vodopada
Mališa glasi čuju.
Sve po tratini skaču
I beru neku travu,
Dok hrastovijem lišćem
Ovjenčali su glavu.
I dozivlju ih drugi
Odonud iz daleka;
U glasu im je radost
I čežnja tajna neka.
Mileva! i naše se
S čeznuća tresu grudi
I u našim se dušam’
Veselje davno budi.
O, hajdmo i mi biti
Ko ova djeca mlada,
Pa brati ćemo cvijeće
Kraj šumnog vodopada.
Mi vedri ćemo biti
I veseli onako –
Pa umrijeti sva će
Bol, što nas tišti tako.
4.
Ti pričaš o jesenjem vjetru,
O danima tuge i sjete,
Kad nebo je oblačno, mutno,
I na jug nam ptičice lete;
O ružam’ što umiru tužno
Ko djevice drevnih vremena
O pjevaču – malom slavuju
Iz grma što otić će snena.
O, baci to maštanje ludo,
Što srca nam smućuje mlada:
U sanjama mi ćemo živjet
I sve će nam biti ko sada.
Objavljeno: 1925. – 1960.
Odgovori