August Harambašić

August Harambašić hrvatski je pjesnik, pisac, pravnik i političar iz 19. stoljeća. Bio je pravaš koji je zbog svoje književnosti bio osuđen i zatvaran, a za svoja uvjerenja borio se i kao odvjetnik. Branio je zagrebačke studente koji su na prosvjedima palili mađarske zastave. Osim političkih i domoljubnih pjesama, pisao je i poeziju i priče za djecu.

Pjesme

• Hrvatska Hrvatom!
• Hrvatskoj
• Idile
• Japanezka himna
• Ljubav
• Ljubavna pjesma
• Los balados espanjolos
• Mir
• Moja ljubav
• Moje pjesme
• Na Trsatu
• Na vrelu
• Nevenke
• Noć na Uni
• Novi vijek
• Pas i bua i mua
• Pijelo
• Primorčice
• Prosjakov Božić
• Samokresu
• Sanjarije
• Sirotica
• Sitne pjesme
• Snivaj, janje
• Sonetni vijenac
• Srca jadi
• Tri čaše

Biografija

August Harambašić rođen je 14.7.1861. godine u Donjem Miholjcu, u pravoslavnoj obitelji. Završio je pučku školu u Donjem Miholjcu, gdje je i rođen. Gimnaziju je pohađao u Požegi, ali je maturirao u Osijeku 1879. godine. Još kao gimnazijalac, Harambašić je uređivao humoristični list Lakrdijaš i politički časopis Hrvat.

1877. godine u listu Smilje objavljena mu je prva pjesma Na što pjesni?. 1882. godine objavio je zbirku Ružmarinke, 1883. godine zbirku Slobodarke, 1884. godine Sitne pjesme, 1887. Tugomilke, a 1892. godine Nevenke.

Politički uzor bio mu je Ante Starčević, što mu je donijelo mnoga uhićenja. 1880-ih godina priključio se pravaškom pokretu, baš u vrijeme kada je mladež te stranke borbeno izražavala svoje ideje. Nakon mature, studirao je pravo, najprije u Zagrebu, a zatim i Beču, ali je diplomirao u Zagrebu 1884. godine.
1886. godine u časopisu Balkan objavio je pjesmu u prozi Tri molitve, koja je bila političke tematike. Zbog nje je uhićen i osuđen na 15 mjeseci zatvora, a zatvoren ih je proveo 6. Tek četiri godine kasnije, 1890. godine vraćena su mu građanska prava.

Osim književnošću, Harambašić se bavio i jezikom. 1888. godine je sa suradnicima napisao Hrvatski pučki pismovnik za sve potrebe građanskoga života. Bavio se i prevođenjem velikih europskih pisaca, kao što su Sofoklo, Shakespeare, Goethe, Gogolj, Puškin, Tolstoj, Turgenjev i mnogi drugi. Prevodio je djela s bugarskog, češkog, poljskog, ruskog, francuskog, talijanskog i njemačkog jezika, ipak, nikada nije bio posebno priznat po prevoditeljskoj djelatnosti.

Pisao je i šale i satire koje su bile objavljivane u humorističkim časopisima. Ova djela bila su posebna po tome što je Harambašić šalu ostvarivao jezikom, a ne temom. Osim toga, pisao je puno pjesama i priča za djecu, među kojima su poznatiji bili Mali raj, Smilje i kovilje i Zlatna knjiga za djecu. Pisao je i libreta, među kojima su Zlatka, Kraljev hir i Armida, koje je uglazbio Ivan pl. Zajc.

1889. godine Matica hrvatska izdala je njegove Pjesničke pripoviesti, a 1895. godine zbirku Izabrane pjesme. Harambašić je doktorirao pravo 1892. godine, sudački ispit položio 1894., a pravosudni 1896. godine.

1895. godine bio je jedan od mnogih uglednih odvjetnika koji su branili studente, među kojima je bio i Vladimir Vidrić, koji su na prosvjedima zapalili ugarsku zastavu. Iste je godine, nakon raskola stranke pravaša, stao na stranu tzv. domovinaša, iako je težio ujedinjenu ove stranke. Tada je sudjelovao u osnivanju HSP-a, Hrvatske stranke prava, a 1903. godine postao je i član njihova središnjeg odbora.

U to je vrijeme Harambašić bio kandidat za saborskog zastupnika u kotaru Pisarovina, a kasnije u kotaru Delnice.

Svoj posao odvjetnika Harambašić je započeo nakon dobivanja prava bavljenja odvjetničkom praksom 1900. godine. Uz to se bavio i uredništvom, pa je bio urednik raznih časopisa i novina, kao što su Hrvatska vila, Balkan, Trn, Prosvjeta, Preporod i Bič. Bio je i urednik dnevnika Hrvatska, te dnevnika Hrvatska iz 1906. godine. Od 1901. godine bio je pravaški zastupnik u Hrvatskom saboru.

1903. godine dao je jasnu podršku narodnim prosvjedima, zbog čega je bio isključen s 15 sjednica Sabora. 1905. godine izašao je iz središnjeg odbora svoje stranke, zbog raskola unutar nje. Iste godine optužen je za veleizdaju, zbog čega mu je umalo ukinut imunitet. Zalagao se i za ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom.

U vrijeme najveće pjesničke plodnosti Harambašić je nazivan najvećim hrvatskim pjesnikom 1880-ih. Pisao je poeziju u kojoj je tematski iskazivao i ljubav prema domovini i ljubav prema ženi. Buntom u svojim domoljubnim i političkim pjesmama poticao je promjene nacionalnoj svijesti, težio je revoluciji, pogotovo revoluciji hrvatstva.

S druge strane, u ljubavnim pjesama težio je ostvarenju mira, ljubavne i bračne sreće i staloženosti. Svoje uzore pronalazio je narodnoj poeziji i romantizmu. Ipak, u njima nije posebno pažnje predavao ni sadržaju ni formi, pa mu je izraz uglavnom bio isklišejiziran, sužen i nerijetko patetičan.

Ipak, s dolaskom novih naraštaja pisaca i čitatelja, njegova se budničarska lirika počela smatrati zastarjelom, što je u novom stoljeću dovelo do pada Harambašićeve popularnosti i obezvrjeđenja njegova dotadašnjeg književnog rada.

Umro je u Zagrebu 16.7.1911. godine. Danas nova škola u Donjem Miholjcu, Harambašićevom rodnom mjestu, nosi upravo njegovo ime.