Siromašne pjesme moje,
Što će iz vas jadnih biti:
Stalno već za ljeto koje
Vas i mene prah će kriti.
Nisam Dante, ni Petrarca,
Da vas složim, kako treba,
Al se u vam blista žarka
Divna ljubav južnog neba.
Nisam Byron ni s daleka,
Mickiewicz svome rodu,
Al vas mnoga nije l’ jeka
Zdvojna klika za slobodu?
Nisam Puškin divske snage,
Niti Shakespeare uma jaka,
Ali vi ste suze blage
Patnika i poštenjaka.
Ta ja nikad i ne smijem
K njihovome stić vrhuncu,
Al sam sretan, što se smijem
Na njihovu grijat suncu.
I kad mlada duša moja
Na njihovu žaru plane,
Možda ipak iskra koja
Samosvojna u svijet pane.
Možda ipak ljudi hladni
Ne će me po kalu vući,
Što sam sav svoj život jadni
Probavio pjevajući.
Možda ipak srce koje
Kadkada i nas spomene,
Siromašne pjesme moje,
Kad ne bude vas i mene.
Objavljeno: 1880.
Odgovori