Na brežuljku s crkve male polak noći zvonce bije,
Sve je mirno, sve je tiho, nigdje glasa čuti nije;
Samo čuješ u daljini srebropjene žubor Une,
Obasjane blijedim sjajem, blijedim sjajem divne lune.
Gle najednoč sjajne magle, gdje se sjajem lune diže,
Pa sve više u vis raste i već do nebesa siže;
A iz magle čudni ljudi sablasno se dizat staše,
Oj, kakvi su, strah te hvata, svojim likom svakog plaše.
U koštanim u rukama vidiš, kako mače drže,
I u bojni red se stave, te sad stupat počmu brže;
Vidiš im i bojnog vođu, zapovijeda mirno njima,
Mislio bi: u boj idu, da se svete dušmanima.
Al se u to magla spusti, divne lune više nije,
Nesta magle i vojnika, opet posta ko i prije;
O po noći uvijek tako dižu se vojnici pali,
Kojeno su brzi vali hladne Une pokopali.
Objavljeno: 1898.
Odgovori