U spomen V. J.
Pod jablanima u smrknuće dana,
U suton plavi, sjedila je sjena,
Ko anđ’o lijepa, u plašt uvijena,
I mjesečinom čarnom obasjana.
K njoj dolazaše sanjar, kose duge
I oči snenih, što ko vatra gore;
Tu sjedio bi uz nju sve do zore
I zborio joj riječi pune tuge:
– Nasmiješi mi se, carice cvjetova,
Da umrem odmah s čarobne miline
Uz šumor vala i šum jablanova!
– Ti strepiš, goriš… približi se k meni,
O dugokosi, i dok danak sije
Mi sanjat ćemo noćcom opijeni.
Objavljeno: 1925. – 1960.
Odgovori