– Kud si zalutalo, dijete? Što će na mramornoj ploči
Pamučno tvoje koljence? Čemu da anđeli slijeću
Klecat po hasuram amo, žive da uzdižu oči
Mrtvom po oltarskom cvijeću?
Pođi, o pođi odovud! Ne smetaj likove stare;
Ozbiljni, kameni sveci u te sa posmijehom gvire,
Majčici blijedoj pod križem lica se s dragosti žare,
Hihoće sav Dies irae!
Vani, gle, ptičica s grane na tebe očicam miže,
Janješce blekeće bijelo, leptiri sunčaju krila;
Pred tobom mekim i malim priroda u čast se diže,
Rad ti je pričat ko vila.
Ovij se o grlo njojzi; umjesto tamjanske zduhe
Ljubit će uvojke tvoje kaduljin talas sa gora,
Pjevat će ševa i lišće, zlaćane zrikat će muhe
Sumorna umjesto kora.
Kada na nebnoj kadifi kao na vezenoj grani
Proplanu biserne zvijezde, srebrni lune obručak,
U tu će kutiju divnu Otac te sklopiti sami
– Alem na svilni jastučak.
Zajedno sklopit će se s tobom leptire stobojnih krila,
Ptice i zlaćane bube, bijelo, rudasto janje;
Svu noć će slušati anđ’o, kako je šuškala svila,
Gdje su vam igrale sanje.
Pođi, o pođi odovud! Ne smetaj likove stare;
Ozbiljni, kameni sveci u te s posmijehom gvire,
Majčici blijedoj pod križem lica se s dragosti žare,
Hihoće sav Dies irae!
– – Onda, ah, jednoga dana, rednju kad ispiješ kupu,
Tvoje kad ostari srce, život se ohladi vrući,
Hitro kad nekada krilo mrtvo se spusti po trupu
– Već ćeš mi klecavo ući!
Stati ćeš negdje u kutu, gledat ćeš pred sobom tamo
Suho mi, patničko lice, kako je klonulo s krsta;
Umjesto molitve svoje čut ćeš, gdje pucaju samo
Članci u sklopljenih prsta!
Gledat ćeš krvava mene – mrtva na drvu i platnu –
Kako mi ugasle oči prepasno nad sebe vire,
Gdje me sa bogata stropa gleda na osnovu zlatnu
– Demon sa Dies irae!
I onda, patniče ljudski, ako ti utroba drhtne,
– Onda si shvatio moje velike ljubavi boli,
Gorki i čemerni grč će učiti usnice smrtne,
Kako se ljubi i moli.
Podigni krst svoj i pođi; prije neg slaba ti mine
Noga kraj školjke za vodu, nagni se nad nju i s oka
Suzicu u nju izažmi – vjeruj mi, čovječji sine,
Ne će joj oslabit soka!
Život, 1900.
Odgovori