• Skip to primary navigation
  • Skip to main content
  • Skip to primary sidebar
  • Skip to footer
  • Hrvatska
  • Srbija

Poezija.hr

hrvatska poezija

  • Naslovnica
  • Pjesnici
  • O nama
  • Književnost.hr
  • Bajke.hr
Književnost.hr traži autore voljne objaviti svoje književne radove! 

Život za cara

Milan Begović

1.

Jesensko mutno jutro. Magla mliječna
kroz drvlje gmili kô sablast. Kraj plota,
kô okamine hladne, bez života,
njih dvoje stoje. Grozna, pusta, vječna

u oku bol im, a usna bezrječna
tek dršće, trepti. On ruku omota
o njezin pas, a ona se kikota
kô očajnička luda. Nečovječna

za rugom želja drži joj se duše,
a srce puca poput stakla. Reče
on: “Zbogom!” – ali suze riječ mu guše.

Tad maknu pramen plave kose, dirne
poljupcem čelo. Tarantas poteče –
Njen jecaj ječi kroz prostore širne…

2.

Drndaju kola blatnim drumom. Selo
u magli dolje izginu. Kroz šiblje
tanano blješti nebo sivo, bijelo.
Poljija pusta: niz prazne se griblje

srebrene vodne mlake. Neveselo
prohladni vjetar gole vrbe ziblje
i ljušti lišće zadnje i uvelo.
On sjedi miran i glavu prigiblje

na žuljav dlan, pa onaj žudi plot i
jablanje, bunar, stoborje i veče
prijazno, zvučnim razblaženo zvonom,

što dušu sladi, a pohote kroti…
A ruka sama grudima poteče,
da kucaj srca zaustavi bonom.

3.

Na dvoru pljušti kiša, a niz stari
i čađavi se duvar kaplje cijede.
Drjemuška mačak na banku i prede.
Samovar žurno glogoće i vari,

u vazduh iz njeg hite kolobari.
Zgureno, nujno pokraj peći sjede
otac i majka. On reče: – Što vrijede
uzdasi tvoji – i taj plač što mari?

Sve je svejedno. “Znadem” ona šapnu,
a jecaj kida šaput, “ali čemu
materi daje Bog…” i riječ zapnu.

Tad nadoveza starčić plah, umilan:
– Do vijeka, stara, čast i slava Njemu
On mudar jest, On svemožan, On silan! –

4.

U krvi zapad plamti, varoš sveta
rumeni se kô silna ruža. Kao
pomamne zublje tornji i kubeta
iz dalji blješte. On je na brijeg stao,

pa gleda čudom raskoš toga svijeta
i snažni sjaj, što žarom obasjao
njegovo oko. Gorčina i sjeta
iz srca splinu, duh se razabrao

i veličanstvom napunja se nekim.
A dolje šumi rijeka, a na Kremlju
zabruje zvona glasom blagim, mekim…

Poposta časak, prignu se na zemlju,
šubaru skide. Sunčev trak na golu
položi glavu zlatnu aureolu.

5.

Kroz kolutove tamjanova dima
svijetnjaci trepte, ikonostas blista,
sa kog, kô krvav mjesec, lice Hrista
svoj blagi pogled baca vjernicima.

Bortnjanskog tužna pjesma obuzima
prostore svete: kô od srebra čista
glasići djece ječe. Poput lista
na vjetru dršću srca u grudima.

I presta služba. Ali kroz tišinu
najednom romon patrijarhe glasa,
uzdahu sličan, soborom se vinu.

Kô silan val se mnoštvo zatalasa,
a iz dna dušâ krepki i svečani
zaori uzvik: – Bože Carja hrani! –

6.

Čekaju čete poredane – mlada
i krjepka momčad: silna ruska duša.
Od jednog k drugom šaput, a on sluša
i svoga cara vidjeti je rada.

Božanstvom on ga drži, on se nada
da u njeg oko kô zublja, što tmuša
pomrčat ne zna, koje zalud kuša
da smrtna motri zjena. Iznenada

kimvali, trublje odjeknuše snažno.
Car ide: tamno lice, oko nijemo.
Al on ga gleda smjelo i odvažno

i ganut šapće: – Vidiš, u daljinu
mi polazimo: krvlju našom ćemo
otkupit tvoju radost i vedrinu!

7.

Zanosno zbori car: – Junaci, čije
grudi su gvožđe, srce žestok plamen!
Osvojite mi kraj, gdje sveđer sije
sunčani pogled neugasiv, mamen –

osvojite mi carstvo sunca! Bije
snažna me želja, da, kô slave znamen,
podignem hram još ljepši nego li je
Uspenskij sobor. Svijetlih zraka pramen

iz sunca ćemo trgnuti i ovit
jabuku s njima silnu ispod krsta.
I u tom hramu želim ja ponovit

krunjenje svoje! – Reče car, a sluša
pobožno krotka vojska, sluša čvrsta
i krjepka momčad, sluša ruska duša.

8.

I brza naprijed bučno vlak – niz ravne
prostore tundre, preko voda bijesnih
i stoljetne kroz jele, što uspravne
spram prostora se uzdižu nebesnih.

Kroz štropot kola struji, kano davne
prošlosti odjek, glas turobne pjesni,
a balalajka jeca kô sred tavne,
olujne noći ubogar bolesni.

On čelom staklo okanca pritište
i gleda u svijet pojuć: “Dođi, dušo,
u suton tavni sađi na ročište

k livadi onoj. Ah, tamo je krasno!
I ti ćeš doći, čekat ćeš me, dušo.
No sve je zalud – jer će biti kasno…”

9.

Praskaju grane, a zvižduk se vije;
gorostas regbi kroz prašumu luta,
uzdišuć muklo, krči sebi puta
rukama snažnim: to vjetrina bije

sibirsku pustoš. Sve u vlaku snije,
tek on je budan. Njega mori ljuta
beznadna čežnja, pa ispod kaputa
uvlači ruku, gdje na srcu grije

srebrni obraz, majke spomen dragi.
On prinese ga na usta, što gore
kô živa rana. Dugo osta tako,

dok san ga nije obhrvao blagi.
A vani vjetar jake čupa bore,
praskaju grane, vuci viju jako.

10.

Ružičan posmijeh siplje jutro svježe
na čudnu varoš i ovija krive
linije kuća i pagoda. Žive
rječine ljudi sokacima bježe

kroz sjajnu rumen. Stojeć ispod veže
trgovci nude povjesma, kadive,
papirnog cvijeća, džidže zamamljive
zvjedljivom mnoštvu, što se uz tezgu sleže.

On željno motri šarenilo bujno,
pa misli: – Ono sviloruno platno
u nakite će ona izvest same;

njezino lišce razvedrit će nujno
oboci ovi, a prstenče zlatno
još čvršće nju će privezat uza me.

11.

Bijaše praznik. Mladi i okretni
pođoše tamo, gdje se groblje stere
sinova sunca. Kroz drvlje se vere,
kô tajni cjelov, dana prizrak sjetni.

Kô ogromni stražari tisućljetni
kioski hitni i nakazno zvijere,
lukovi smjeli, zmajevi, himere
na podnožnicim, gdje se vrze cvjetni

splet arabeska, ukočeno stoje.
A njemu misô za mišlju se reda
i on se vraća u djetinjstvo svoje,

spominje bajke nejasne i tamne,
pa osvrće se plaho, kô da preda,
da utvare se ne probude kamne.

12.

Rominja kiša, a noć je. Po kliskom
i blatnom tlu koraca vojska. Krište
promukli glasi, a očajnom piskom
ubojno zrno tople grudi ište.

U dalji bljesne, pa zagrmi. Diskom
plamenim, regbi, da se niz bojište
umeće Samrt. Grčevitim stiskom
njegovi prsti ljutu šarku tište

kô vjernu ljubu. U oku mu titra
dušmanskog ognja odsjev, srce bije
i igra, kô pod vještom rukom citra.

Srčući naprijed uz kriku drugova
on misli, dolje u mraku se krije
zvjerinje s groblja sunčanih sinova.

13.

Kô bijeli pokrov slegla se je pusta
jutrnja magla. Čopor konja hrže,
topovi lome prostor, s tisuć usta
ozvanja: Hura! – Vođe kliču: Brže!

Naprijed! – A on pade, pak se usta
i dalje hiti. Pušku k licu vrže,
u maglu gađa. U to krvca gusta
niz čelo, kano prosip ruža, trže.

I htjede dalje – ali pred njeg kroči
kô neka strašna avet praznoočna,
jabuku žarku u pregršti stišće.

On zdvojno kriknu, rukom pokri oči:
jabuka pršte poput groma moćna,
rastepe klupko ljudi – kao lišće…

14.

Nad tamnom gorom krvav uštap planô
kô strašno oko. Kô crn plašt se suče
po nebu razdrt oblak. Polagano
plašljiva sjena razbojem se vuče

i obzire se. Je l’ se glasak ganô,
u gaoljan se visoki uvuče.
I poslije malo opet tapa kano
zvijer, nađe leš i sa njeg ruho svuče,

džepove prazni. Zatim drugi hvata,
prevrće, traži i otkapča puca
odore krvne, pa otrže s vrata

srebrni obraz, koji se svjetluca
na mjesečini. Svud je mir – tek zamah
vjetrića šušti među trstikama.

15.

Iz teška se je prenô sna. Po čelu
jutrnji dašak golicne ga tio
i čini mu se: to je cjelov bio.
Pa eto ranu zaboravlja vrelu

i nalazi se kod kuće, na selu,
na dragom polju. Klas se k zemlji svio,
hariši kriče, vasiljok se skrio
med gustom raži. A tamo na vrelu

lagaško pjesma zvoni, cepti, plače
i takmači se sa žuborom vode
sad tiho – tiše, a sad jako – jače –

I on sve sluša, trudnu diže glavu,
al svježa rana opet ljuto bode
i glava natrag klonula u travu.

16.

Zgrušana krvca oči mu zatvara,
prstenje svijetlo pod vjeđama struji
kroz tisućbojnu maglu. Tanko bruji
u uhu, sitno – regbi cvil komara.

Čas kucne bilo, časkom se odmara
kô sahat prije neg će stati. Zuji
kroz mozak čopor misli: u oluji
oblake tako pramen munjâ para

il travom zmije plaze. A grud peče,
i čini mu se da mu iz nje vadi
ogromna šaka srce, iz kog hiti

krvavi plamen. On se trgnu, reče:
-Ah, pusti srce; u njem zlatni nadi:
još hoću ljubit, jošte hoću žiti!

17.

Noć pusta, mrka. Pokriveno sniva
njih dvoje starih, kô dvije trudne oči.
I mir je: samo crv u brvnu toči
il plahi vjetar škrine kroz ćerčiva.

Kô uzdah noći pred ikonom živa
uljenka gori, a izbom se koči
pokućtva tamna sjen. Na jednom kroči
do vrata neko, lupne poput diva.

Prenu se stara – gleda: pred ikonom
drhtavo svijetlo raste, raste više,
postaje srce krvavo, rumeno,

što trepti jadno, ječi jekom bonom
i – Majko! Majko! – kriči. Poput kiše
starici suza poli lice sneno.

18.

Kô plašt poliven grimizom, crveni
svod se nebeski. Razbojem svjetluca
oružje pusto, kolajne i puca.
Leševi posvud leže povaljeni,

zgrčenih pesti, čela izranjenih.
Nad njima mrka tičurina kljuca
i mrtve srče oči. Vjetar puše, puca
trstika žuta, oblaci gonjeni

visoko zrakom, kidaju se. Gasne
posljednja zvijezda u naručju zore,
što zlatnim usnam vrške gora ljubi.

Na to se lice Proroka sa Jasne
Poljane kaza kroz oblak i zbore
njegove časne usnice: – Ne ubi!

Ispravak sadržaja

Ako ste u nekom tekstu pronašli grešku ili želite nešto dodati, javite nam to u komentaru ispod pjesme ili biografije autora.

Izbor iz poezije

Grički dijalog

Antun Gustav Matoš

Čuju, gospon, zakaj nečeju Naši ludi bit za bana zdigani, Zakaj naši novci drugom tečeju? - Čkomi, Bara, nismo dost … [više] about Grički dijalog

Pjesma jednom brijegu

Antun Branko Šimić

Taj brijeg, na kojem često miruje moj pogled dok sjedim sam u sobi! Pust je: tu ne raste ništa Tek kamenje se golo … [više] about Pjesma jednom brijegu

Glosa

August Šenoa

Smrt u sebi nosi, što se rodi, Pasti mora kralj i pasti rob; Svojoj svrhi sve što diše hodi - Ali narod neće nikad past u … [više] about Glosa

U vrtu

Antun Gustav Matoš

U mraku žubor, vrelo — slušaj, dušo: To izvor mog života romori; Kroz šiprag hihot, vile — miruj, dušo: To moja sreća tebi … [više] about U vrtu

Tuna Rog

Ivan Goran Kovačić

Tuna Rog - več mu smešno ime - Čez duga leta tìral ljude v smeh; Radost jačal, ko žar kovâčki meh; V topla leta obràčal je … [više] about Tuna Rog

Reader Interactions

Odgovori Otkaži odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Primarni stupac

Izbor iz poezije

[To nije Jakov…]

Antun Branko Šimić

To nije Jakov: to se čovjek na samrti s nekim nevidljivim hrve Tajanstveno prijeđe u … [više] about [To nije Jakov…]

Zlatna čaša

August Šenoa

Istočna priča "Hvaljen Alah i proroku slava! Čast mudrosti amana i dina; Al' tako mi puna … [više] about Zlatna čaša

Posljednja pjesma

Antun Branko Šimić

Mi smo ljudi Mi smo igra našeg Boga Mi smo ples i glazba Njemu Mi smo ljudi Mi smo djeca … [više] about Posljednja pjesma

Pierko Bunić

Andrija Palmović

Kud će Pierko? - prije div nadzeman, Koj' umjede i da s vilom sklada, I da mačem dušmane … [više] about Pierko Bunić

Črni metuli

Dragutin Domjanić

Črni i tihi metuli došli su, nismo nit čuli, z oblakov ili iz luga, tajno kak v srce … [više] about Črni metuli

Ispravak sadržaja

Ako ste u nekom tekstu pronašli grešku ili želite nešto dodati, javite nam to u komentaru ispod pjesme ili biografije autora.

Footer

Poezija.info

Poezija.hr je portal na kojem možete pronaći kompletne pjesme hrvatskih klasičnih pjesnika. Donosimo vam poeziju već objavljivanih, nagrađivanih i afirmiranih književnika, onih koji su svoju važnost pokazali svojim … [više] about O nama

Informacije

  • O nama
  • Impressum
  • Uvjeti korištenja
  • Bajke.hr
  • Biografija.com
  • Književnost.hr
  • Lektire.hr
  • Molitva.hr
  • Obrazovanje.hr

Copyright © 2017.–2023. Informativka d.o.o. Sva prava pridržana.