Labud

Na jezeru jasnom svuda vlada
Tihe noći milena tišina,
Voda sjajuć puna svih milina,
Snijeg cjeliva od labuda mlada;

Labud bijeli zaronio tada,
Pijev ga zove do dvora vilina;
Što l’ ga čeka, dolje je dubinâ,
Blagog mira zavijek blaga nada.

Oko kad se u oko zadubi,
U snivanje blaženo se gubi
Blago roni blagoj mirnoj duši;

Oko kad mi u tve zaronilo
Srce kad je s tvojim srcem bilo,
U tvom miru nemir se uguši.

Leptir, 1862.