Po cijelom kraju, na sto milja
Ljepote takve nij’,
Što lijepa Jana pokraj Save,
Ribara starog kći.
Kô drijenak su joj pune usne,
Kô trska vitak stas,
Kô riba ima bistre oči,
Kô ševa milen glas.
A vesela je – cijeli vrbik
Od njene pjesme pun,
Kad starcu ocu mreže plete,
Il’ tjera uz kraj čun.
I pjeva Jana: “Lude ribe!
Ah, u vas mozga nij’,
Ne boji vam se muške mreže
Ribara starog kći.”
I starac otac ribe lovi,
Al’ lijepa Jana, da,
Mladića trista nehotice
Ulovit za čas zna.
Al’ Jana pjeva: “Lude ribe!
Ah, u vas mozga nij’,
Ne boji vam se muške mreže
Ribara starog kći.”
I minu vrijeme – tihom noći
Na brijeg se tisnu čun,
I nešto šapće, – tužno drkće
Nad vrbljem mjesec pun.
Iz grada ribe lovit došô
Gospodin lijep i mlad,
Poljubio je – ostavio;
Oj Jano, šta ćeš sad?
Kô trnule su sad joj usne,
Kô vrbi zguren stas,
Kô zimsko nebo mutne oči,
Kô kukavici glas.
Do Save sjedeć Jana tepa:
“Oj sretne ribe vi!
U vama nema vrele krvi,
A ja sam ljudska kći.”
Moj ribar teško mrežu vuče,
Ne, to ti riba nij’:
U mreži blijeda, mrtva leži
Ribara lijepa kći.
Vijenac, 1873.
Odgovori