Kad si ono meni svešteničko zvanje
Hvalila ko žića ponajljepšu priču –
Nisi znala, da me već oblijeću sanje
O zv’jezdam i ružam, što svemirom niču.
Otad sam se; majko, u crno od’jevo,
Ako baš i nije halja bila sveta;
Misa nisam čito, al sam udilj pjevo –
Pjevo sve, što živi od neba do cv’jeta.
Volio sam dašto čiste kraje zv’jezda
Nego l’ te nizine često blatne, trovne,
Tu si zato stalna ni ne savih gn’jezda –
Da se lakše krenem, kad me Otac zovne.
Njime sam se dao vodit kao čedo
I po umlja istog vrtoglavom visu;
Njegovu u sv’jetlu sve sam stvari gledo –
A druge mi oka ni draškale nisu.
Tako sam očaran segno i za lirom
I od pjesmâ v’jenac svome rodu vio –
Pa sad reci, majko, da ne sumnjam s mirom,
Nisam li ti ipak želju ispunio?
Odgovori