Povučen u se, kamenčiće pravim
i zanosno ih redam.
Od sreće šutim i tren duše slavim,
djetinjim okom ih gledam.
U jednom boja jutra rosnog rudi,
u drugom suton zlatni kupi žetve.
U nekom krik je sakrit bolnih grudi
ili grč usne što prosiplje kletve.
Hoće li naći jadnik, u kom mrknu
bjeline života, tu sunčane staze?…
Gomile žednih hoće li da srknu
pića štono maze?
Ne… Krv će naći, gorku spužvu žuči,
duh što s njima pati.
Bjesni s njima, raspinje i muči –
njihove boli što u sebi jati.
– Vatru duše kamečak mi gasi
što ga hoću da izradim.
U njem je sve, u njem su moji dasi
i više ga ne gladim.
Povučen u se, neznan lik još slažem,
kamečak sitan do kamečka redam.
O, kad ću i ja moći, kad da kažem:
– U njem se čitav gledam…
O, hoće li ikad lanac da otkine
željan djela, vrijedan sudbe vrsne.
Il će na njeg stati, svak da djelić prsne.
Mozaik snova da se kao dim – raspline?
Odgovori