Prizor iz poljsko-ruskoga rata
. . . . . . . . . зто споръ Славянь между собово,
Домашній, старьıй споръ, ужь взвъшенньій судьбово.
Пушкинъ.
I.
“Po dolinah tužnih tijekom Visla srebropjena šumi,
Tužna Vislo, što uzdišeš? S tobom tuže dol i humi,
Il’ ti smuti biser-kaplju ljuta bura od sjevera,
I valove k nebu dižuć iz luga te starog tjera?
A ti, dole, zašto cviliš? U tebi je ljiljan cvijeća;
A vi, gore, što tužite? Plašt vas ovi pramaljeća.
Pitaj gore, zamuknule; tihe široke doline;
Pitaj Vislu, tužnim mukom teče dalje do pučine:
Razumijem, razumijem: strašno muk vaš meni zbori:
A ljuta mi srca rana gorčim plamom jošte gori.
Oj zatekni, Vislo, krvlju, javi moru rane doma!
Oj vi, gore, božji prsti, vi susjedi silnog groma,
Kaž’te nebu, da vam zemlja svu slobodnu djecu krije,
O podnožju suze roneć Poljak – crv se jadan vije;
Oj ti, dole, rujnom krvcom okaljan ti ljiljan bijeli,
Čuvaj suze, ne plač’ toli, doći će i gori cvijeli:
Čeka tebe gora sudba, zla budućnost crnih dana,
Gdje će zadat sin ti poljski ropskim plugom tisuć rana.
Slijep sam jadan, ne znam dana; da bi meni nebo milo
Strjelovito oko svoje i dažd za čas pozajmilo,
Da put mora suze plačem nad pogubom slavne krvi,
Da ‘no trjesak Katerinu, izdajničkog kralja smrvi;
Ali slijep sam – nebo gluho – Poljskoj nema više lijeka,
Divna majko, jadna majko, robovat ćeš dovijek vijeka.”
Tako pjesnik slijepi jade grudî vihru povjeruje,
Nit mu s straha kršni Karpat, kamo l’ Poljak odjekuje,
Starac ‘muknu – ah jer vidi, da suglasja nigdje nije,
A zlohotan vjetar zvižduć’ tugovanju sam se smije.
II.
“Hura!” “Naprijed!” – “Bjež’mo!” “Stan’te!” glas se ori iz daleka,
Zveči sablja, puca puška, gromkim gromom grmi jeka,
Tu se mejdan ljuti dijeli, prah se diže put oblaka,
A s oblaka gromkim glasom “Stani!” zove mala šaka;
S druge strane koplje sviće, brajne, vidiš tam’ Moskovi,
Silna četa za Poljakom divljom bijesni lov sad lovi.
Poljak stoji, nit se boji, Rusa siječe; al’ sve više
Kano silna poplavica Rus na Ljaha pak juriše;
Ljah malahnu, – u zdvojenju razbjega se na sve kraje,
Da mu tuđa možda zemlja smrt i mirnu gropcu daje.
Poljak bjega – slijepac sluša, tad kroz tmastu lučî tminu
Žarka munja kô s oblaka čudnim sijevom sad zasinu:
“Poljak bjega – Moskov dobi, kleti Moskov; Bože mili!
Podaj svijetla slijepim očim, podaj moći slaboj sili!”
I na krilih žarke munje, kô da s oka migom leti,
Evo slijepca, svoje bodri, zapanjeni vrazi kleti.
“Stan’te, braćo, sini slave, čujte glase domovine:
Sloboda nam gine, s njom nek svak slobodan sin pogine,
Gospodari rođeni smo, tuđin neka nam ne vlada,
Prodat ćemo krv za krvcu, svaku ranu za sto jada.”
Divno dirnu pjesma Ljaha, a rasuta četa veće
Višnjim duhom nadahnuta na boj ljuti pak se kreće,
I kô munja divljim vriskom nebotično dublje krši,
Ljah nad Rusom gnjevnom rukom kazan neba groznu vrši.
Moskov bjega, Poljak dobi – vedro nebo, mirna stepa,
Tužna momčad grobu nosi spasitelja starca slijepa,
Zajezdila, odjezdila tužne pjesme pjevajuća,
U srcu joj jadi ljuti, a u oku suza vruća.
III.
Vrijeme minu, dodje krvlju upisana Praga,
S neba ne bi pomoćnika, Ljah bi plijenom nevskog vraga;
Nad tjemenom Košćiuška zadnji put se stijeg naš vije,
Proklinjući nebo vrisnu: “Poljske majke više nije.”
Sve što slavnog, sve što poljskog, ruski gorostas pobijedi,
Ljah se svetoj Moskvi klanja i carevoj zapovijedi;
Od zapada istom svanu dobra nada boljih dana,
Kad al’ orla prikovaše na lit pustog oceana.
Krakov osta – ali svetost štujuć svojih ugovora
Providnost Evropa zbrisa i taj trag iz svojeg zbora
Bojeći se, da kô kaplja u vale se silne kruži,
Slabi dah slobode zlatne ropsku čeljad ne okuži.
A Ljah žig na čelu muke i u srcu tisuć vaja
Traži kruh i gropcu mirnu usred tuđih njemu kraja;
Il’ ga hrani kršni Kavkaz, gdje s čerkeskih četom sinâ
Dan za danom krvcu lije, vrebajuć na dušmanina;
Il’ u sijevu Tuljerijâ ljubi možno carsko ruho.
Al’ molbam je njegovima svako uho – gluho, gluho;
Mnogih vidje ljubit zemlju na Tavridi krvna Alma,
A mnogom se oko čela mjest’ kalpaka vije čalma,
I dok umom prosvijećenim tuđim nevjernikom vlada,
Sam ne može srca svoga svladat ah preljutih jada.
Il’ srijed mraza u okovih, što mu nevski ukaz kuje,
Nad pogubom roda svoga i nad domom jadikuje.
U okovih? Pitaš: zašto? Što je suze ronit smio,
Što je jadan o slobodi doma zlatne sanke snio.
Noć je burna; u koritu s’ Visla divljim vriskom pjeni,
Dublje s’ krši, bura bije, stepom lete plahe sjeni;
A kod ognja čobanče se u jesenskoj noći grije,
Pitaj, što je? Reći će ti: valovima vjetar vije:
Al’ nij’ vjetar, nije Visla; u ponoćno tiho doba
Usta slijepac rascviljeni iz dubine crnog groba,
Kraj razgleda, pa se vraća šapćuć: “Ima l’ gdjegod lijeka:
Moja majko, jadna majko, robovat ćeš dovijek vijekâ!”
* * *
Slavski razdor, stara kletva,
Krvno sjeme, krvna žetva;
Rod od roda, krv od krvi,
Tak’ se mrzi, tak’ se mrvi.
Bud’ milostiv, mili Bože.
Da se bijesni utalože!
Da se Rus i Poljak slože, –
To tvâ ruka samo može.
Naše Gore List, 1862.
Odgovori