Davno su sinule zvijezde. – Oh, dođi s mramorna dvora!
Gle, trijemom stupova bijelih mirno se spuštaju sjene
I srebren se mjesec sjaji tamo sa plavetnih gora.
Oh, dođi, ljubljena moja! Oh, dođi po mene!
Gdje romon je vode, dođi! Gdje nisko padaju grane
I šume visoka stabla i najljepša zvijezda sije,
Gdje biserna rosa kapa, kad ponoćni lahor dane,
Gdje se začarana ptica šumeć krili i krije. –
Mjesec kud čara, dođi! … Oh, dođi, ljubljena moja!
Svjetal će alem blistat na Tvome snježnome čelu,
Na mojih će grudih počivat spokojno glava Tvoja,
Prekrasna Tvoja glava u čarobnom, snenom velu!
Oh, dođi! Po putovih bijelih davno se spuštaju sjene,
I srebren se ljeska mjesec tamo sa plavetnih gora.
Oh, dođi, ljubljena moja, dođi po mene!
Cvijeće Ti metnuh divno, na uzlazu dvora!
Zagreb dne 9/III 1900.
Republika, 1951.
Odgovori