Vladimir Nazor

Vladimir Nazor bio je hrvatski političar, pjesnik, prevoditelj i prozaist. Politikom se bavio za vrijeme Nove Jugoslavije. Bio je prvi predsjednik Narodne Republike Hrvatske i predsjednik ZAVNOH-a. Pisanjem se bavio čak 50 godina, a u tom periodu je napisao brojne pjesme, romane, putopise, priče za djecu, rasprave, dnevnike te je preveo velik broj njemačkih i talijanskih pjesnika.

Pjesme

• Ako se ikada vratim
• Bog u šumi
• Crvena moruzgva
• Cvrčak
• Hrvatski jezik
• Hrvatski kraljevi
• K Bogu!
• Kad sva si život
• Ko božica mora
• More nade
• Nešto pluta
• Oči mi je začarala
• Ono što me nadahnjuje
• Ovdje u srcu
• Pero Vuko
• Petar
• Potraži me
• Prskaju se morem
• Spajajući zemlju i nebesa
• Stražari morski
• Uvala mala
• Uz bregove
• Voljela je kao i ja
• Zaprta nebesa
• Zlatna lađa

Biografija

Pohađao je pučku školu na otoku Braču, a gimnaziju je završio u Splitu. Studirao je u Grazu i u Zagrebu i to matematiku, fiziku i prirodne znanosti te je diplomirao 1902. godine.

1942. godine otišao je u partizane s Ivanom Goranom Kovačićem, a o tome je izvještavao čak i Radio London. Prema nekim izvorima koji su bili bliski Nazorovoj sestri, oni govore da je Nazor otet od partizana, a 1944. godine i strijeljan. Takve tvrdnje demantirao je sam pisac u svom djelu “Bijeg iz Zagreba” u kojem piše o svojoj želji i želji Ivana Gorana Kovačića da se priključe partizanima. Osim ovog djela, postoje još brojni iskazi i osobni zapisi Vladimira Nazora o tome kako je sam odlučio otići u partizane.

Nakon studija zaposlio se kao profesor u Zadru u hrvatskoj gimnaziji, od 1903. do 1918. godine radio je u Istri gdje je proveo i veći dio svog života te u Zagrebu od 1918. do 1920. godine. Od 1920. do 1930. godine radio je kao upravitelj dječjeg doma u Crikvenici, a nakon toga je od 1931. godine živio u Zagrebu. U Zagrebu je i umirovljen 1933. godine na mjestu upravitelja dječjeg doma.

Prvo djelo objavio je 1900. godine pod naslovom “Slavenske legende”. 1904. godine u Zadru je objavio “Knjigu o hrvatskim kraljevima” te je tada počeo pisati “Istarske priče”.

1908. godine objavio je “Velog Jožu”. Po ovom djelu prepoznaje se njegova proza iako je on spomenuto djelo smatrao neuspjelim.

1916. godine objavio je knjige: “Medvjed Brundo”, “Utva zlatokrila” i “Stoimena”.

1934. godine na izborima se izjasnio za Jevtićevu listu te zbog toga jedno vrijeme nije smio pisati za niti jedne novine i časopise, a bila su mu zatvorena i vrata svih izdavača. 1939. godine objavio je “Pastira Lodu” te “Dedeka Kajbumščaka”.

Kada se priključio partizanima počeo je voditi dnevnik “S partizanima”, a nakon završetka Drugog svjetskog rata izašle su i njegove “Pjesme partizanske”.

Za vrijeme rata bio je predsjednik Izvršnog odbora ZAVNOH-a, a nakon što je rat završio postao je prvi predsjednik hrvatskog Sabora.

Bio je akademik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), od toga od 1919. godine dopisni član, redoviti član od 1940. godine te potvrđeni član od 1947. godine. 22. ožujka 1948. godine postao je redoviti akademik i Srpskoj akademiji znanosti i umjetnosti (SANU) u Odjelu za literaturu i jezik.

1949. godine, na svom posljednjem javnom nastupu čitao je dijelove svoje zbirke “U zavičaju” koja nije bila dovršena.

19.6.1949. godine umro je u Zagrebu gdje je i pokopan na groblju Mirogoju.

Jedan je od najplodnijih hrvatskih pisaca. Napisao je velik broj djela različitih žanrova, od pjesama, novela, epova, putopisa, poema, eseja, dnevničkih zapisa, članaka, igrokaza za djecu i priča.

U prvih dvadeset godina njegova pisanja za vrijeme hrvatske moderne on traži svoj put ponesen povijesnim hrvatskim, slavenskim i mitološko-legendskim motivima. Tada su nastala njegova djela “Slavenske legende”, “Živan” te “Knjiga o kraljevima hrvatskijem”. Imao je potrebu osvijestiti istarski puk što čini poemom “Krvava košulja”. Nadalje slijede djela: “Lirika” i Nove pjesme” gdje nam daje do znanja da je zanesen prirodom, a kroz djela se vidi i utjecaj starozavjetnih biblijskih tekstova.

Nakon toga, više je radio na osjećajima, zatvorio se u svoj svijet, u djelu “Intima”. Njegova lirika puna je života, elana i optimizma te se tada u potpunosti razlikovala od dotadašnje sumorne i pesimistične poezije hrvatske moderne.

Njegova djela iz faze modernizma s jedne strane pružaju nam uvid u nacionalno-prosvjetiteljsku tradiciju prošlog stoljeća što najbolje dolazi do izražaja u romanu “Krvavi dani”. No, uz to vidljiv je i utjecaj modernističkih stilova.

U “Istarskim pričama” objavljenima 1913. godine vidi se njegova nacionalna te socijalna angažiranost, no na nov i moderan način. U djelima “Veli Joža”, “Boškarini” te “Divičinu gradu” vidi se upletenost folklora i mita.

Objavom zbirki “Intima” i “Pjesni ljuvene”, 1915. godine, sve se više zatvara u sebe i u svoj unutarnji svijet. Pokušao je u nekim djelima pričati o sebi, no nije ostvario značajnija književna ostvarenja u tom području. Tridesetih i četrdesetih godina okreće se socijalnim temama te počinje eksperimentirati s putopisima, dnevničkih zapisima, esejima i studijama. Posvetio se i prevođenju djela, a u isto vrijeme pokušavao je napisati kvalitetan roman o svom rodnom otoku. Nakon što se priključio partizanima, pronašao je novu inspiraciju u novima temama.