U kući mojoj
slavila ljubav tripudij:
kroz vedre odaje
ječaše mladosti posmijeh
kô kristal. Orgije ljubavnih riječi
drhtahu aerom toplim
kô sunčani žar u podne
kad trepti nad zlatnim poljem.
I ja sam u pjesme zvonke
skupljao posmijeh i riječi
sipljuć ih u svijet, kô bajam
što truni cvijeće na zelenu baštu,
kad južnjak njegovim prostruji granjem.
U kući mojoj
slavila ljubav tripudij!
U mekom kutu
nađosmo, dušice, tebe
jednom u proljeće
kô golo, kreštavo ptiče.
Glednusmo jedno drugom u oči:
Otkle to pamučno zrnce?
Možda se kroz dva najslađa
promaklo poljupca naša?
Il iz “Nocturna” Chopina
to je zaostali akord?
Ili iz mog “Canzoniera”
to nježni oživje Petrarkin sonet?
Al tko bi mogao otkriti kako
u mekom kutu
nađosmo, dušice, tebe?
Azurne oči
kô krupan kraljevski dragulj,
duboke kô ljubav,
a nujne kô pjesma ona
što pastir dinarskim bugari stijenjem.
Mirisna krvna ustašca
na blijedom licu kô procjep
na zrelom puknutom šipku.
Zubići sitni kô zrnje,
al sitno biserno zrnje,
a tanki prstići nježni
kô pet listova divljakinje ruže. –
Nô ja sve puštam, topeć se u tvoje
azurne oči
ko krupan kraljevski dragulj.
Od onog dana
drugi je u kući život.
Na pendžer svaki dan
kuca nam jutrnje sunce:
“Pjesniče, mirisna dušica, gdje je?
Daj mi je, da je poljubim!”
Za tim čavrljavo jato –
sjenice, čiope, vrapci:
“Pjesniče, družici našoj
nosimo žagor i cvrkut!”
Na večer mjesec kroz zastor
dobaci zraku: “Pjesniče, srebrnim
rukama grlim to mezimče tvoje!”
Od onog dana
drugi je u kući život.
I čitav svijet
prolazi sobama našim:
čobani, kraljevske
za kojim uzdišu kćeri,
i strogi okrutni kraljevi sijedi,
gradovi od alabastra,
krilati zmajevi ljuti,
čvrsti viloviti konji,
vještice, sirotna djeca,
bijele kozonoge vile,
mudro i kudravo pseto,
lukava lija, oblizava maca, –
a njene zvjedljive gledaju oči
gdje čitav svijet
prolazi sobama našim.
A ja međutim
hrvam se rukama snažnim
u borbi života.
Ponosno udaram šakom
sudbi na vratima, vičuć: – Otvori!
Starica otvara mrka
i pita: “Šta želiš, stranče?”
– Kaži mi puteve zlatne
što vode k veselju vječnom!
Ona se nasmija gorko
vratima lupi i reče:
“Sam ih potraži! Davno ih ne vidjeh,
oslijepih okom i koljenom klecam!”
A ja međutim
hrvam se rukama snažnim.
Buktinja bijesna
pjesničko srce je moje –
al k meni ulazi
laganim skokom Božena
kô plaho srnče. Malenim rukama
uzimlje to moje srce,
a ono gori kô vulkan,
a ono bjesni kô pakô.
Ružičnim prstima čarka
u onu vatru i kriči:
“Ja držim, ja držim sunce!”
od kog joj lice bleđano žari.
To dosad ne znade učinit niko!
Buktinja bijesna
pjesničko srce je moje.
I nema za me
umora, nema klonuća!
Iz tvojih ručica
ja primam veliku sreću –
ah, onu sreću, što čitavi svijet
beskrajnim svojim daljinam,
prostorjem svojim nebeskim
čovjeku dati ne umje.
Iz tvojih ručica sitnih
ja primam ogromnu snagu,
pa pletem plamenje žarko
što bukti iz moga srca – i srćem
u život, u bolje dane, u slavu –
i nema za me
umora, nema klonuća.
A tebi želim
svu radost što meni dade:
svu radost raskošnu
hitrog i zlatnog života!
I ne mira, ne tišine, ne stanja,
nô burne životne igre
onoga čarobnog kola
pomamnog, uz pjesme zvučne,
kô što ga vile u gori
uz vrutak srebrni viju,
uz vrutak životnih slasti.
Inače, mi smo kô mliječna magla:
udesni prođe dah – više ni traga!
S tog tebi želim
svu radost što meni dade!
Odgovori