Podiže se iza gore
Mjesec licem blijedim,
Pogledom ga punim čežnje
Sa prozora slijedim.
Kao da sam s dobrim starim
Sastao se drugom,
Srca mi se hvata radost,
Rastajem se s tugom.
Spetio je umah mjesec,
Da se smiješim njemu,
Pa on uze šaptat kroz noć
Napolak u drijemu:
“Stari druže, što si mi se
Ustubio tamo,
Ded izađi posred polja,
Da se ogledamo.
Ogledamo, poigramo
Kao nekoć, brate,
Kad si sa mnom znao noćne
Proigrati sate;
Šetajuć se gore, dolje
Baštom pokraj kuće,
Uzdisaje šaljuć meni
Ah, toliko vruće;
Kao da sam mlada moma,
Milovanje tvoje,
Za kim ti se misli hitre
Kao pčele roje.
Lukav bijah, vjerovo ti
Nisam nikad mnogo,
Bacih oči širom svijeta,
Kud sam samo mogo.
Nađoh skoro, što sam htio,
Za čim si uzdiso,
Tankim sam ti umah trakom,
A po stazi piso:
Ne šali se tvoja draga,
Sva je sad u bijesu,
Nogom topće, rukom treska,
Slično bijelom trijesu.
Nekog kune i grozi se,
Čini mi se – tebi,
Što te toli dugo do nje,
Stroge djeve ne bi.
Jedva da si dočitao,
Što sam tebi piso,
Skočio si, letio si
Brz ko smjela miso.
Nisam prešo pedalj neba,
Već si pred nju pao,
Moleći ju, da ti prosti,
Što si toli zao.
Ona, dobra, ne mogla se
Dulje srdit na te,
Pustila je, da joj gladiš
One prame zlate;
Da joj grliš grlo bijelo,
Ljubiš usne rujne,
Sa kojih su ozvanjale
Riječi miločujne;
Riječi slatke, s kojih mi se
Zarumeni lice,
To sam moro, da ne plačem,
Sklopit trepavice…
Oj, mjeseče, stari druže,
Davno je to bilo,
Da ne reče, mislio bih,
Da mi se je snilo.
Rad bih i sad kao onda
Izašo predá te,
Da provodim s tobom noći
Nepokojne sate.
Al ovako, vidiš… bolan
Da sam srcu do dna,
Da opusti duša nekoć
Svakom nadom rodna.
Potraži mi sada dragu,
Pogledaj ju jače,
Ne srdi se danas na me –
Ona sa mnom plače.”
Objavljeno: 1880.
Odgovori