1.
Veni, cvijete, veni, veni!
Eto dođe tužna zima,
Smrklo se je ah i meni,
Led se moga srca prima.
Pani, sunce, pani, pani!
Za visine, za planine,
Ginu zlatni mladi dani,
Zlatni sanak moj mi gine.
Trne svijetlo mladom plamu,
Blijednu nebom zvijezde moje,
Sam si kopam bolan jamu.
Da zakopam srce svoje.
Ne pjevam ja besposlice
Ove pjesme jadovanke;
Što mi srce, to mi žice
Javile vam po sve danke.
Ne znam hinit, ne znam lagat,
Kad me dirne bijela vila;
Otkad klikoh pjesme slagat,
Svetinjom mi pjesma bila.
Rodili se sjajni krijesi
U toj plamnoj mojoj duši,
Rodile se bure, bijesi –
Srce mora da ih guši.
Pregnuh sterat svijetom krila,
Zlatna krila Titanova;
Slomila ih kruta sila,
Prijeka sudba tu me skova.
Zato trne svijetlo plamu,
Zato blijednu zvijezde moje,
Zato bolan kopam jamu,
Da zakopam srce svoje.
Zato, pjesmo, miruj, šuti!
A kad dođe mrijeti doba,
Ti ćeš mi se podignuti
Kao vječan cvijet iz groba.
2.
Ah katkad mi je bilo,
Da svijet vam spalim sav,
Da srnem krvi žedan
Baš u svijet bijesan lav.
Ah katkad mi je bilo,
Miloduh da sam cvijet,
Da milim dahom blažim
Vaskolik božji svijet.
Ah katkad mi je bilo,
Da budem krvnik car,
Da koljem, gazim, smlavim
Sve ljudstvo u jedan par.
Ah katkad mi je bilo,
Da anđeo budem bijel,
Da kroz san ljupcem jednim
Razgriješim svijet vam cijel.
Ah katkada sam bio
Blagoslov božji blag,
I katkad zator snovah
Kô zamet grijehu – vrag.
A sada vječna krvca
Iz srca teče mog,
Što kletu zmiju pusti
U zlatni raj nam Bog.
3.
Gradio sam čudan grad
Oblaku na grani,
Bijah lud i bijah mlad,
Sveg me srce zani.
Sjao mi se čudni grad:
Biser, alem, zlato;
Bijah lud i bijah mlad,
Klikovô sam zato.
Kratka radost, dugi jad,
Moji sanci pusti!
Rasplinu se divni grad,
Kao dažd se spusti.
I s nebesa suze tad,
Drobne kaplje pale;
Te su kaplje, ljudi, sad
Moje pjesme male.
4.
Okalilo se srce moje
U svijetu tom se boreć ljuto,
I što je prije meko bilo,
Sad srce mi je gvožđe kruto!
I stinut će mi žar u krvi,
U prašak past će moje tijelo,
Da, svega izjest će me crvi, –
Al’ moje srce osta cijelo.
Pa svane l’ jednom zora slave,
I moj se neka grob raskopa,
A tvrdo srce nek mi stave
U crno zjalo gromna topa.
Moj duh će viknut: “Ljudi, palit!”
I puče top i srce leti;
Da, mrtvo srce će mi svalit
Vragova roda barjak kleti.
5.
Divlji konjic mi je duša,
Neobuzdan, skoka živa,
Od miline poposkače,
Kad mu s bure igra griva.
Htjedoše mu uzdu stavit,
Nek povodljiv mirno kroči;
Propeo se bijesan konjic,
Planuše mu strijelom oči.
Neka leti kao zvijezda
Preko svijeta, preko vijeka,
Nek mu bura grivom igra,
Nek mu oko sijeva – neka.
Na istoku posred palma
Ključa jedna živa česma,
I romoni kan da zvoni
Iz daleka tajna pjesma.
Tu mi stani, moj konjicu,
Bistrice se nauživaj,
Tu će tebi dobro biti,
Tu mi legni – pa počivaj!
6.
Ah provuci…
Ah provuci, moj anđelče,
Mutnim čelom ruku meku!
Budi, dušo, u mom srcu
Mladih dana divnu jeku!
Vitlale se onda misli,
Premaljetno bijelo cvijeće,
Sretan luđak još sam snivo
Od buduće zlatne sreće.
Bože, al’ je lijepa bila
Ova ludost mladih dana!
Bože! Bože! Sad je drukče,
Sad sam jedna suha grana.
Ah provuci, moj anđelče,
Meku ruku čelom malo,
Još da tebe, dušo, ne imam,
Samo bi se mrijeti dalo.
7.
Moja zvijezda
Bezdno mi je moja duša,
Pusto bezdno i duboko,
Mrak u bezdnu, mrak u duši,
Zaman ište svijetla oko.
Samo katkad čuješ brujit
U dubini mukle grome,
Čuješ, kako voda vrije,
Kako li se krši lome.
Samo jedna dršće zvijezda
Povrh tmastih, pustih stijena,
Nebesnica reć bi suza,
Zlatna zvijezda – moja žena.
8.
Moj štit
Širom svijeta, brate dragi,
Pune trnja nać ćeš pute,
A kraj puta vrebaju ti
Zasjednice zmije ljute.
Širom svijeta, brate dragi,
Bijesni bura, bruje gromi,
Smjelu orlu iznenada
S neba strijela krila lomi.
Sustah, brate, s ljuta puta,
Čutih, brate, otrov zmije,
Oprži mi strijela krila,
Al’ mi srce živo bije.
Pa ti ponijeh ovo srce
U mjestance milo, ti’o,
Gdje se smiješe vjerna žena,
Drobna kćerca, sinak mio.
To je meni silan zapis
Proti zmiji, gromu, strijeli,
To su moje zlatne zvijezde,
To mi rane srca cijeli.
Kad se bijesnom, burnom noći
Milim k sanku vjeđe slože,
Smijući se buri molim:
Štiti štit moj, dobri Bože!
9.
Raj i pakô
Oj katkad zavri od gnjeva mi srce,
Gdje glupi zlobnik moje zgazi pravo,
I škrinuh zubî, prokleh svijet taj cijeli,
I rekoh Bogu: Čovjek živ je đavo!
Poletih domu: klikću mila djeca;
U anđelića zlatnih zagrljaju
Tvrd kamen kletvâ cvao bijelim cvijetom,
I rekoh Bogu: Hvala na tom raju!
Vijenac, 1873.
Odgovori