Rujne ljepote oblakâ se stidim,
I oni ko da žare se od srama
Il krvi; kada sklopim oči, tama
Ne silazi, i opet krv tek vidim.
U muzici, oh, naći stare sanje,
I utjehu u plaču njenih struna –
Al odakle u meni opet buna
Uzavrije na stradanje i klanje!
Stihove tražim, gdje od porculana
Paviljon blista, vječni vrh King-Tinga,
Al čujem Tužbu garde iz Shikinga,
Plač Li-Tai-Poa, vrane doba Hana.
Kistom ublažit dušu; neka dlijeto
Sklad okameni! A od strašna boja
Spasli me nisu Uccello, nit Goya,
Rafael blagi, silni Tintoretto.
Ja nisam kriv, a tuđeg srca tama,
Ubojstva tuđa na meni se svete:
Za otkup uzeh bezimeno dijete,
A ono viče: Mama! Mama! Mama!
Odgovori