hrvatska poezija
Bilo je tiho, bilo je tužno –
Sunce je palo za gole planine.
Daleko tamo na krvavo nebo
Vihar je vitlo oblačine.
Poljem su išle dvije parije stare,
Sumorne – s krpom odijela -.
Leđa su njina pognuta bila,
Kosa je bila već bijela.
I bilo je tiho, bilo je tužno,
Vrane se dizale krikom:
Tog dana se prvom svi sljubiše ljudi –
Pred pravdinim spomenikom.
“Vladimir Vidrić”, 1924.
Ako ste u nekom tekstu pronašli grešku ili želite nešto dodati, javite nam to u komentaru ispod pjesme ili biografije autora.
Što me glediš prijekornim okom Iz daljine ledene i same, U uzdahu nijemom i dubokom, Nebo moje, što se žališ na me?! O, … [više] about Što me glediš…
Po cijelom kraju, na sto milja Ljepote takve nij', Što lijepa Jana pokraj Save, Ribara starog kći. Kô drijenak su joj pune … [više] about Ribareva Jana
Iz moga svijeta, gdje si bila čudo, ti zauvijek odlaziš. O što će od moga čuda ostati u svijetu drugih ljudi? O zašto, moje … [više] about Bog moga djetinjstva
Trublja ječi. Care vojsku Selom kupi našim. Strah me, dušo, e ću morat Da se diljke mašim. Ti se smješiš: ko da nije Onaj … [više] about Trublja ječi
Črni i tihi metuli došli su, nismo nit čuli, z oblakov ili iz luga, tajno kak v srce tuga. Ideju jata za jati, gde im je … [više] about Črni metuli
Ova web-stranica koristi Akismet za smanjenje spama. Saznajte kako se obrađuju podaci vaših komentara.
Poezija.hr je portal na kojem možete pronaći kompletne pjesme hrvatskih klasičnih pjesnika. Donosimo vam poeziju već objavljivanih, nagrađivanih i afirmiranih književnika, onih koji su svoju važnost pokazali svojim … [više] about O nama
Odgovori