Na crnom nebu zvijezda dršće mala,
A dršće kano zadnji da je put,
I čini ti se tek što nije pala
Dubokom moru u tajnovit skut,
Da onamo se pokopana smrvi,
Da mračni bezdan proguta joj čar,
Da zvijezda zgine, s njom da zgine prvi
Na lijepom nebu ljepši adiđar.
Nad gluho more strma hrid se prti,
A mrtvi talas tvrd joj zali rub;
Spomenik gordi, što ga neće strti
Ni oštri onaj Oceanov zub.
Ah, neće nje, al ima drugih trista
Na koje ljuta uroti se moć,
Gdje na oko se suza krade čista,
I čuje kletva što je guta noć.
Na tvrdoj hridi poput tvrda kama
Osovio se čvrsti tajni div;
A što ga nosi, nevoljnika sama,
Kud galeb samo katkad pane siv?
U očima mu nema suzne kapi,
Al plamen hvata čelo mu i vid;
Čas krvavoga nešto mu se tlapi,
Čas kleca… bolno hladnu ljubi hrid.
Pa onda gledi u dno mrtva vala,
Razgrnut rad bi mora nijemi skut,
I motri kako zvijezda dršće mala,
A bolno kao zadnji da je put.
I onda opet hladni kamen ljubi
Ko zadnji da mu ono cjelov bje…
Još uzdah – pa se u mrak tamni gubi
Ko da mu nešto blizu srca mre.
*
Na oštroj crti dokle talas siže,
Poklopila je čudna zgoda brijeg;
Do lađe lađa na suhu se diže,
A crna krpa svima vjenča stijeg.
Sagradila ih šaka nesapeta
Otkako Uskok čudom puni svijet;
Al kada kucne rana ura peta,
U plamenu će cijela slava mrijet.
U luci nešto do neba se hvata,
Visoki jarbol božji drži svod;
To mletačka je ponosna fregata –
Ta davnoj želji svanuo je gôd.
A svijetli dužde može spavat slatko,
Razblažila ga iz Madrida vijest,
Ni sanjo nije, da će toli glatko
Gusare zlatna iskopat mu pest.
Po tamnom žalu viđaš koračaje,
A zadnji put se skuplja četa ta,
Ko sjena jadna što je slava daje
Kad lažno sunce mjesto pravog sja!
I starci slabi i žene i djeca,
Ah, svima im je ostaviti prag;
A bog sâm znade kol se teško jeca
I kako suza zadnji rosi trag.
Uz šajke male čvrsti stoje ljudi
Uz otvoreni ko da stoje grob;
Tek srce nešto stišće se u grudi
I guta nijemo nenadanu kob…
A oko mrsko njemške čete gledi
Što gradačka ih posla zapovijed,
I vajno ćuti gdje već zora blijedi,
Slobodi kako brz je mrijeti red.
Ah, lude muke kad se srce stište
Da taji uzdah teška jada pun,
Kad sama ruka zadnjeg puta ište
Ogrlit brzi, stari, vjerni čun!
Ta nosio ih niz talase burne
Na osvetu od malih nogu već;
Ni čudo, ako krv na oči jurne
Gdje suza nema da bi mogle teć.
A mnogi kako na čun bolno klone,
U misli slatko varav sniva san,
Da veslo oštro u val sinji tone;
Ta to je bilo jošte neki dan!
A kad se prene, na jad viđa veći,
Gdje njemške čete žal mu gaze sav;
Ah, viđa miša gdje će ondje leći
Kud vladao je silni Uskok-lav!
Zaludu miso i suza joj sveta,
Kad zapovijed je samo zapovijed!
I kada kucne rana ura peta,
Tad maloj šajci planuti je red.
I već se glavar njemške čete diže
Da čita poraz, ali u taj mah
Do crne šajke zorni junak stiže,
A vidi mu se tko mrijeti zna.
U očima mu nema suzne kapi,
Al plamen podbi čelo mu i vid,
Sve krvavoga nešto mu se tlapi,
Al stoji… sura, neprelomna hrid;
Pa sluša kako glavar njemški čita
I kako vojnik oštri peri hod,
I kako Nijemac žarkom zubljom hita,
Da pali mali uskočki mu brod.
Al kano gora stoji mornar čvrsti,
Ogrlio je osuđeni čun,
A vjerni oštrac desni drže prsti,
A mirni pogled tek je krvi pun.
“Ne damo palit, da tuđinac pali,
Zapalit ćemo sami svoje sve;
Mi krv smo svoju za vas rado dali,
Al šajke svoje, nje ne damo, ne!”
Oj, vidje l’ kako bijesni talas igra?
Uskipio je narod tako živ.
Na crnu lađu poput bijesna tigra
Zaskočio se silni jedan div;
U očima mu nema suze kapi,
Al krvca podbi čelo mu i vid –
Na vjerni mač se čvrsta ruka štapi –
I stoji kano neoboriv zid.
“Junaci – grmnu ko da svemir riče
Junaci, braćo, rastajat se red:
Po božjoj volji zlo i dobro niče,
Po božjoj volji i ta zapovijed.
Popalit lađe riječ carska kaže;
Pa dobro, i tu popit ćemo žuč;
Al jošte nešto naše ruke važe;
Tuđinci, ko će prvu bacit luč?!”
Ko mrtva stoji njemška četa puna,
Tek krvna zublja lik im žari blijed;
“Ha, gle ih! – ču se divlji smijeh sa čuna –
Zar tako li se vrši zapovijed?!
De amo zublju, Uskok će da pali,
Pa onda Uskok junački će mrijet,
Kad srce ste mu živu istrgali,
I kost mu neka jošte glođe svijet!
Junaci, pal’te! Nijesam od vas prvi,
Al rodio me ovaj s vama kam;
Jednake misli i jednake krvi,
Jednako s vama srce stisnut znam;
Al tuđin taj mi oca zakla lane,
A juče Mlečić raskopa mi plod,
Jedinca ote, ponovi mi rane,
A sad mi evo cijeli kida rod!
Potražih grobak gdje mi sniva dijete –
To u moru je osamljeni kam,
A sad uz kucaj rane ure pete
Ugasit će se i moj život sâm.
U svijetu eto roda nemam više,
Slobode nemam, praga nemam svog;
Pa što da lomno moje srce diše?!
Sad sudim ja, a tad nek sudi bog!
Junaci, pal’te!” – žarka zublja sinu
I planu vatra kano pakla bijes,
Pucketa iskra, sipa u visinu,
A more gleda nevidovni krijes…
“Junaci, zbogom – ču se glas sa čuna –
Aj, glete, kako zadnji Uskok mre!”
I pljusnu nešto povrh mora puna,
I prsnu iskra povrh pučine…
Pod mutnim nebom zadnja žara trne,
A morski vjetrić vitla pepo siv…
A prognan svijet mrtva srca srne
I pušta prag svoj – ko da nije živ…
A zvijezda jedna krvava i mala
Tol žarko sinu ko da je zadnji put,
I drhtnu jošte, pa je onda pala
Dubokom moru u tajnovit skut…
1890.
Odgovori