Čuti ćeš sud gomile…!
PUŠKIN
Još mlad i zelen – a već sâm –
Na trošan mi je stolac pao;
Bljedolik svjetla drhtav plam
Po licu mu se nujit stao…
Bijaše pjesnik – krvi kap
Baš svaka mu se pjesma zvala,
Bijaše pjesnik – suzâ slap
Bje sve što j’ pjesma njemu dala!
Ah, cijelom srećom svoga vijeka
On harač svojoj plaća vili,
Dok stupa stazom gdje ga čeka
Užitak kad ga zemlja skrili!
Ah, cijelom srećom, al još nigdje
On nije kleo kobi svoje,
Ta znao je gdje se vječnost zide,
Da tuj i tjeme krvavo je!
Bijaše pjesnik, al ne taj
Za slavom samo koji hlepi,
Već onaj koga sladi vaj,
Jer sreća braće mir mu krijepi!
Bijaše pjesnik, ali ne
Na nakovalu stih što kuje;
Iz čaše kaplje rumene
I rujnu zoru prorokuje!
Bijaše pjesnik, ne od onih
Što vilu znaju uz pun džep
Pa kliču: živ’te, milioni,
Kad praska vitih boca čep!
Osvitkom onda drugi dan
Iz čađavih se jama vuku
I plaču: ja sam nevoljan,
Al prorok nade svomu puku.
Od vjerovničke bježeć hrpe
U osaminu zdvojni srnu
I ondje tuže, ondje trpe,
Te kolijevku si kunu crnu!
Na grob si strašnu kletvu rote
U skute krijuć trošno lice –
U sanji bijedne su sirote.
U zbilji – proste kukavice!
Da, kukavice, krivac tko je,
Da bile su im slabe snage;
A pjesnik, čovjek duše blage,
Okrijepit žudi milče svoje!
Da, kukavice – gdje je grijeh
Što uveče smo puni duha,
Što uveče se ori smijeh,
A sutra – niti kore kruha!
Ej, silnog su im pjesme dojma,
Kad rađaju se, pjesnik kleca!
I padne – proza nema pojma,
Kol pjesme zlobna jesu djeca!
Bijaše pjesnik – takav ne,
Već pravi boštvu svom svećenik
I trijezan čovjek i trpljenik
Od utrobe jur majčine!
Odojio ga prijegor suh,
Odgojio ga vječni boj,
Othranio ga skrban kruh,
Napojio ga mrzli znoj…
Je l’ slučaj il je kob to bila,
On osta gladan, osta sâm,
I baš kad ponoć muklo bila,
Bljedolik mu je drhtno plam,
I on se prenu – – to bje čas,
Budućnost kada prošlost srazi,
Kad prerađa se život vas,
I novi tok je novoj stazi,
Aj, on se prenu – noći one
Vjerovao je boljoj sreći,
A danas ćute prsi bone,
Da jad je njegov sve to veći.
I mislio je, kud se sve
Jur moto nije, da se spasi,
I kako nade zginuše
Ko skršen čamac u talasih.
Aj, mislio je, kleo nije,
Tek pitao je: zašto tako?
I plakao je, gorko plako,
Baš ko da nebo suze lije,
I nepogodâ cijeli red
I zamrznulih nada led,
Trpljenja povijest, listak bolni
Pred njegovom se suzom javi,
A na taj udes neumolni
I mozak mu se zakrvavi.
Priklonio je čelo svoje,
Na papir teška kaplja kanu,
I pito se je: rane moje,
Koj’ lijek vam ovim ljetom svanu?
I pitajuć se, plač ga smota,
Ta gine ljeto i – sirota.
Još mlad i zelen, a već sâm,
Na trošan mi je krevet pao;
S daleka sijeva pjesme plam,
A on na slami drhtat stao – –
I snilo mu se, ne bje san,
Već suzom mu se miso krala,
I duša mu je uzdisala,
Mahnitao je nevoljan –
Drhtureć sve je jade zrio,
Što jur ih davno pregorio,
I gledao je redom, redom
Za jadom bijedu, jad za bijedom –
Čuj, još mu tužno srce para
Nad odrom sreće gorak plač,
A zveka kuke i grobara,
Aj, kolje, kolje kao mač!
Al minu sve, a ljuta glad
U utrobu se vlačit uze,
I tô ga prenu: što ćeš sad?
On pitao se sve kroz suze.
Da, što ćeš sad? ta skrbit, radit,
Uživat svoga lica znoj,
Poštenim krušcem život sladit,
Pošteno rvat dužni boj!
A jur ću – misli – naći gdje
Božansku dušu, uzor koj’,
Da spozna misli poletne,
Da spozna plamni zanos moj!
I misleć tako, u svijet zađe
Plamenit, lakom sve na trud,
Al – ledna srca svuda nađe
I okorjelu, tvrdu grud.
Ni to ga nije mlada smelo,
Ta srce mu je uzavrelo;
A vatru srca led još budi,
Na vatri će se ona sleć,
Pa nek se kora zimom zgrudi,
Pod krutim ledom val će teć!
I prevareni plamnik mladi
Skamenio se časak jedan,
Snenadili ga novi jadi,
Ah, o tom nije snivo bijedan.
I stajao je tako dugo
Ko očajnik na pakla vratih,
A onda šapnu: traj mi, tugo,
Tek nemoj mi se zdvojnost zvati!
I sjetio se na žar prvi,
I sjetio se slatke brige,
Kad on je nekoč burne krvi
Sveznadarke si listo knjige,
A u njih zlatno bilo ime
Baš sjajno ko i alem čist,
I on si usni da je njime
Osvjetlo Bože rajski blist.
– – Da, k njemu idem, zdravo da si,
Ti moga srca diko prava;
Oj, ti me pojmi, ti me spasi,
Sirotu, što te obožava!
I krenu pjesnik – grud mu bije,
Nedoželjen se uzdah vije
U hladni onaj svjetski zrak
I pliže po njem, strijele trak
Ko da si ledom traži pute
Bez groma, ta još usne šute,
Jer rekoše mu da za sada
Gospodin zborit “nema kada”.
A kad se vrati za čas koj’,
Uvedoše ga, Bože moj –
Za prviput je onog zgledo,
O kojem prosni mladost svu,
Ko mladić i ko slabo čedo
O svojem snatreć uzoru.
Bijaše muž to stasa krepka,
Trbušak bje mu teret vas,
Pod vratom meso – baš ko klepka;
A svakoj zgodi priklon glas.
I dok je drhto pjesnik mladi
U dobi kad se suze rone,
On otresnu se: kakvi jadi
Pod njegov krov ga danas gone?
I trznuo se vilin brat,
I jeknulo mu srce jadno,
To bilo njemu prvikrat,
Što sluša boštvo, pa tol hladno!
Al što je mogo, pjesmu pruži,
Svom uzoru ju na skut pusti,
A on ju okom zaokruži,
Pa službeno si nabra usti…
A – tako, pjesma? kako spazih,
Imade štošta tuj posrijedi,
A pamti: svatko neka pazi,
Da svojih “viših” ne uvrijedi!
I ja ti nekoč, mladče moj,
Baš bijah tako lud ko ti
Pa mislio sam život svoj
Žrtvovat vječnoj oluji;
Al – vijek se mijenja, pa i ljudi,
U praksi ti se učit treba;
Te sad ti i moj razbor sudi,
Da trbuh ti je kutić neba!
Ta gle, na primjer – pjesništvo,
To ludost ti je, dijete moje,
I moli Boga da to zlo
Sad odvali od glave tvoje!
Na, gledaj samo – što ti j’ bolje,
Da za druge svoj tupiš duh;
Ti jalovo mi oreš polje,
A – tim si nećeš steći kruh!
To sad ti velim, a ti pazi,
Po drugoj da mi kreneš stazi,
Jer inače ću cijelom brigom
Ja morat gledat što mi radiš,
Da jošte kakvom ludom knjigom
Med pukom bune ne sagradiš!
A sada, zbogom – zadnjikrat
Još velim, daj se ti osvijesti
I – do bijesa – već jedan sat –
Zakasnih – zbogom – idem jesti!!
I uminu ko živi glad
Na vrata finih od stakala,
A sve što začu pjesnik mlad,
Bje mljesk još njeg’vog ideala!
Aj, da ste znali kakva bo
Tad u srce se njemu upi,
Zagrabiv čelo plameno,
Na vrata bijedni mladac hrupi –
I jurio je svud i svud,
Dok u srcu mu vrio pakô,
I nije znao na pô lud,
Bi l’ smijo bi se, bi li plako?
A tko da pojmi, tko da zna,
Baš prevarena duša što je;
Joj, srce ti je Golgota,
Kad izdaše te nade tvoje!
I bezutješan, kad je sâm
Uz plamen svijeće drhto žut,
A na srcu ga stisko kam,
Po mozgu huj se vio ljut,
Pa suzom kad je jade piso,
Utješljiv uza nj pjevnu glas,
Blagoslovna ga uzni misô:
Posvetit knjizi napor vas!
I prosniv cijelu božju noć
U pjesmi novog svoga kroka,
On drugog dana vedra oka
Osnutkom novim tegnu poć.
Oj, koli milo njemu bje,
Kad slušao je pisca stara,
Gdje duše plamne, vatrene,
Sve milo s njim se razgovara;
On pričao mu borbe svoje,
On tješio ga neka radi:
Krvav’te, sinko, čelo svoje,
Jer patnja diže, patnja sladi!
Ja vidim da vas vila obra,
Da budete joj borac nov;
Oj, pjesništvo je majka dobra,
A život njen je – blagoslov!
Al pamtite, nek značaj čvrst
U vami žilje svoje plete,
Ponesi najpre sâm svoj krst
Pa onda viči: trpi, svijete!
Ne vrijedi mnogo prazna vika,
Kad sâm na svoje geslo pljuješ,
Na stazi tad si značajnika,
Kad vlastit zakon i sâm štuješ!
Talenat tek se ondje taji,
Poštenje gdje je prije hljeba;
A genij time ljepše sjaji,
Čim manje traži, manje treba!
Al kad je u vas toga duha,
To ostajte nam vjeran brat;
Gorčinu spoznav knjižnog kruha,
Još slatkim ćete njega zvat!
Da, to mu kaza pisac star,
A u njem nova vatra planu,
U žilah strujnu novi čar,
Na oku zanos suzom svanu.
I radio je, pjevao je,
Slavuljak sad je, sada grom;
Kroz pjesmu mač mu sijevao je,
Bje potres drijemu, zlobi slom.
Al – oj, ti žaru srca, muko,
Tko ne bi nujnim glasom kuko,
Kad vidi iskren da mu j’ trud
I korist braći – vječni san,
Pa ipak hladnu onu grud,
Za koju misliš noć i dan!
Oj, piši, pjevaj, suze toči,
Uskraćuj sanka samom sebi,
Uz slabu svijeću gubi oči,
Ta zginuo bi, kada ne bi,
I reci onda: evo sad
Ja pružam vama knjigu ovu
I ja se nadam živ i mlad
Još svoga rada blagoslovu!
Pa kazat će ti: man’ se sanja!
Naš narod nije stvoren za to,
Tuđinstvo dneva svakidanja
Unaša međ nas suho zlato!
Oj, Bože, eto tim te krijepe
I tim ti jare božji plam,
Mniš: svuda naći duše lijepe,
A našao si leden kam!
I plače, plače vjeđa mnoga,
Književnost kad nam mladu zrije,
Gdje klecava joj klone noga,
Jer mnogi rađe tuđe grije!
Ah, otrovani niski duh
Još molit moraš svjestan rada,
Da isprosiš si dnevni kruh,
Da ne umre nam vila s glada!
Aj, grozno to je – pjesnik kriknu
I klonu čelom na tvrd log,
Ko ranjen lave svijest mu riknu
U pravednosti gnjeva svog.
S daleka negdje pjev se širi
I glazba mami nošku laku,
A njemu na log mjesec gviri
I čestita mu sreću svaku.
Ha sreću! šapnu prezirno
I sklopi oko krvavo,
Jer gluha noć je – gasne svijeća,
A pjesnik drijemlje: što je sreća – –
Poljubio mu vjeđe san,
A pred okom mu svano dan
I škripnula su trošna vrata,
A sjena neka njemu kroči,
Pa bujnom kosom vala zlata
Krvosuzne mu utre oči.
A on ju gleda – sve, ah, svoje
Žrtvovao bi za taj čas,
Ta ono slatko milče to je,
Za kojim gine vas i vas.
On slušao ju što mu zbori
I kako sve mu jade briše;
Anđelak – misli – sad ga dvori,
Božanstvo – ćuti – tuda diše,
I kao prorok čist i svet
Govorila mu ljubav mila:
Osvijestit će se i naš svijet,
Veličat će se naša vila!
A gdje se lovor milo vije,
I blagim hlatkom ondje plodi;
Za knjigu samo neka žije,
Za knjigu tko se na svijet rodi.
Književnik tad će moći naš
Ne strepeć da će mrijet bez kruha,
Slobode svoje štujuć čas,
Razvijat krila svoga duha.
Pri ralu ori, a pri peru,
Od pera živuć, čuvaj vjeru!
Umuknu djeva, minu san,
I zginu što je on maštovo,
Kroz malo okno sjaji dan
Čestitajuć mu ljeto novo!
A pjesnik, hladeć čelo vruće,
Tad desnicu si na grud stavi
I mireć srce još dršćuće
Oćuti božji zanos pravi…
I pitajuć se: sreća što je?
Na djevicu se onu sjeti,
Al spomenu se kobi svoje
I plakao je, Bože sveti,
Na papir žut mu suza kresnu,
U suzi suzna kipi misô;
Aj, svijet ti samo čita pjesmu,
Al ne pita se čim si piso?!
Al neka živi pjesnik moj!
U kušnji samo duh se jači,
Junake rađa samo boj,
Do zapećka se slabić vlači!
Ta danas plačeš suzom jada,
A sutra suzom boljih nada,
Tek jednu vjeru genij zna:
Za narod radi i u znoju
Poštenjem vjenčaj dušu svoju;
Da, tô je lovor lovorâ!
Odgovori