Stajalo jezero gorsko,
Kraj njega gradić bijel,
Čuo se danju i noću
S gradića plač i cvijel.
Pitali ljudi: “Ta šta je?
Otkle taj narijek živ?”
Djevojka čami u gradu,
Čuva ju gvozden div.
Krati joj sunce i mjesec,
Krati joj hljeb i zrak,
Gine oj djevojka, vene,
Gusti ju zastire mrak.
Ali gle! jedne se noći
Uspjeni jezera val,
Čudesno čudo je palo
Navlaš pred diva na žal.
Zlatna riba se ljeska
Oči joj alem su kam,
Gvozdeni silnik ju vidje,
Očima bljesnu mu plam.
“Dive, oj gvozdeni dive!”
Reče mu ribica, “čuj!
Zlatnih mi sestrića tisuć
Plovi u jezeru tuj.
Moje ćeš sestrice zlatne
Dobiti, dive moj, sve,
Zlata ćeš nabrati, zlata,
Segni der rukom, nu de!”
Lakomo srce mu zavri,
Brzo dohvatio žal.
Nagnu se, posegnu manit,
Pljusnu u jezera val.
Ljepota djevojka ćuti,
Nestao silnik je klet,
Ljepota djevojka hiti,
Hiti u bijeli taj svijet.
Minule suze i jadi,
Minulo ropstvo i mrak,
Sunce i mjesec joj sjaje,
Krisi ju lagodan zrak.
Kliknulo grlo: “Sloboda
Sunce i život i raj!”
Sunce i život – sloboda!
Jekom se orio gaj.
Ori se goricom, ori
Usklik djevojke živ,
Na dnu pak jezera rđa
Ljuti gvozdeni div.
Vienac, 1872.
Odgovori