Iz zidova crnih i mrkih zgrada
Strava i tuga bezutješna bije;
Puste su ulice velikog grada,
Po njima sablasno vjetar tek vije.
Na nebu zvijezde nijedne nema,
Visoka svjetla sijaju sama,
Vjetar na mahove odraze lama,
Strahotno baca po gradu što drijema.
Mrtve i puste su ulice same,
Čudno to po njima vjetrovi stenju,
Sve dolaze nekud hladni iz tame,
Rasiplju svjetla po sivome stijenju.
A odrazi plaze i sjena niče,
Jedna, po zidu, golema se nosi…
Groza me trese. Dok vjetrovi kriče
Za mnom, ježuri mi idu po kosi.
Hrvatska mlada lirika, 1914.
Odgovori