Vjetar, paripče bijesno, vitla bijelu prašinu,
i diže zeleni talas na moru lana.
I pali hiljadu modrih zvijezda u slavu dana,
a slak se grčevito penje i skriva svoju bjelinu.
Miriše oprano rublje iz seljačkih škrinja,
pjeva o svojoj bjelini na užetu, dok vjetar ga nadimlje i nosi
poput jedra;
a ja se smiješim od milinja,
jer laneno mi platno hvata pticu vjetra u njedra.
Bacam se u laneno more
i grabim šakama kaplje lišća, što glade usne,
a turčinci crveni ko lađe u noći gore.
Tako ushićen čekam da me talas lana zapljusne.
O, pjevaj, zeleno more, što bjelinu nevinu kriješ!
Tebi ću dati srce da ga zvijezdama gladiš,
da mi sakrite rane nađeš i miješ,
da mi djetinje snove pomladiš…
Objavljeno: 1933.
Odgovori